Da li ste anksiozni? (STAI-S skala za procjenu anksioznosti)

anxiety-2

Slično Bekovoj skali za procjenu stupnja depresivnosti u kliničkoj psihologiji postoji mnoštvo instrumenata kojima se objektivno može mjeriti stupanj anksioznosti. Jedan od ovih je Skala za procjenu anksioznosti kao stanja STAI-S)

Značajno je potcrtati da STAI-S (State Traight Anxiety Inventory) ne mjeri anksioznost kao crtu ličnosti, već kako se osoba osječa unatrag koju sedmicu u odnosu na ispitivanje.

STAI-S skala anksioznosti (kao stanja)

Upute ispitaniku: Pred Vama su napisane tvrdnje koje ljudi obično koriste da opišu kako se osjećaju. Pročitajte svaku tvrdnju i zaokružite broj na skali pored tvrdnje koji najbolje pokazuje kako ste se osjećali u posljednjih sedam dana.

                                  nimalo(4);  malo(3);  umjereno(2);  mnogo(1);

1. Osjećam se smireno                                                                       4 3 2 1

2. Osjećam se sigurno                                                                         4 3 2 1

3. Napet sam                                                                                         1 2 3 4

4. Osjećam se napregnuto                                                                  1 2 3 4

5. Osjećam se rasterećeno                                                                  4 3 2 1

6. Osjećam se unzemireno                                                                  1 2 3 4

7. Brinem zbog mogućih nevolja                                                       1 2 3 4

8. Osjećam se zadovoljeno                                                                  4 3 2 1

9. Osjećam se zastrašeno                                                                     1 2 3 4

10. Osjećam se ugodno                                                                        4 3 2 1

11. Osjećam se samopouzdano                                                           4 3 2 1

12. Osjećam se nervozno                                                                     1 2 3 4

13.  Imam tremu                                                                                   1 2 3 4

14.  Osjećam se neodlučno                                                                  1 2 3 4

15.  Opušten sam                                                                                  4 3 2 1

16.  Osjećam se ispunjeno                                                                   4 3 2 1

17.  Zabrinut sam                                                                                  1 2 3 4

18. Osjećam se zbunjeno                                                                     1 2 3 4

19. Osjećam se staloženo                                                                     4 3 2 1

20. Osjećam se prijatno                                                                       4 3 2 1

 

Rangiranje skora tj. procjena ukupnog bodovanja ukazuje na stupanj anksioznosti kod ispitivane osobe. Prije nekoliko godina, kada sam se istim više bavila, norme za našu populaciju nisu bile uspostavljane (mada se STAI i tada koristio u istraživanjima). Moguće da će znatiželjan ili marljiv čitaoc u sadašnjem vremenu pronaći norme za BiH populaciju, ili barem nešto u regionu što bi, možda, unekoliko moglo korespondirati našim uslovima života i “normalnoj”, “povišenoj” i/ili “niskoj” razini anksioznosti.

 

 

Ah, ta nepodnošljiva lakoća seksa – – “Neću vezu!”

Ljubav je začeće i rođenje u lijepom… Ljubav ne pronalazi svoj smisao u želji za gotovim, kompletnim i završenim stvarima – već u nagonu da učestvuje u postajanju ovakvih stvari. Ljubav je srodna transcendenciji; ona je samo drugi naziv za kreativni poriv i kao takva prepuna je rizika, pošto se za svako stvaranje nikada zasigurno ne može znati gdje će završiti… Voljeti znači otvarati se toj sudbini, tom najuzvišenijem od svih ljudskih stanja… Otvaranje toj sudbini znači, u krajnjem bilansu, prijem slobode u biće: one slobode koja je otjelotvorena u Drugom…

Zigmunt Bauman _Fluidna ljubav: O krhkosti ljudskih veza, 2003.

U posljednjih nekoliko mjeseci nekako se zbiva da mi se za konsultacije učestalije no inače obraćaju slobodne mlade žene sa istim “problemom”. Žale se da upoznaju slobodne muškarce gdje se registrira obostrana privlačnost kao i, barem, dovoljno preklapanje životnih interesa ali da oni ne žele vezu. Ovo im kažu eksplicitno. Iz ovog razloga te žene se pitaju se šta to nije uredu sa njima samima, gube samopouzdanje misleći da iz nekog njima nepoznatog razloga one nisu “dovoljno dobre” (da nešto sa njima nije u redu) za ostvarenje obuhvatnije, na više razina prožete interpersonalne relacije sa tim ljudima. Sa druge strane, ispostavlja se da nije “nikakav problem” za te muškarce se upuste sa tim ženama u sporadične seksualne odnose, sasvim neobavezujuće, potpuno tek na fizičkoj razini.  Čari i usud konzumerizma….

Istovremeno, u povjerljivim razgovorima već izvjesno vrijeme od mladih slobodnih muškaraca (kasnih 20ih, i onih u 30im godinama) doznajem da djevojke kalkuliraju kakav autobomil voze, koliko skupo se oblače, koliko novca zarađuju. Ukoliko im je finansijsko stanje nezadovoljavajuće ne tako rijetko neće niti dati prostora za komunikaciju, upoznavanje i eventualno ostvarenje interpersonalne relacije. “Kupi me – prodaj me; kupi me – prodaj me” (Milan Mladenović, 1986_  Novac u rukama).

 

Ovo što sam u kratkim crtama iznijela iznad ukazuje se kao nezaustavljivi talas postmodernog neoliberalnog, bolesnog,  i u nutrini gnusnog konzumerizma u kojem je impuls za potrošnjom (robe no i ljudi koji se percipiraju i doživljavaju na isti način) zadobio gotovo autonoma obilježja te gospodari čovjekom, umjesto da čovjek gospodari njime.

 

Od seksa se sada očekuje da bude samoodrživ i samodovoljan, “da stoji na sopstvenim nogama”, da se o njemu sudi samo po osnovu zadovoljstva koje sam može donijeti (iako je, po pravilu, ono daleko manje od očekivanja koje raspaljuju mediji). Nije ni čudo što su enormno porasli njegovi kapaciteti da izrodi frustraciju i da pojača taj isti osjećaj otuđenja koji je trebalo da izliječi.

Z. Bauman, 2003.

Slijedi e-book koji čitaocu, ukoliko se ikad zapitao o ovome navedenom iznad, iako možda neupućenom u sociologiju i psihologiju može puno šta razjasniti, a možda i pomoći da se s manje konfuzije, bola i pogrešnih pitanja kreće u “globalnom supermarketu”.

Neko, možda, kao slobodno biće svjesno i voljno odbije da učestvuje u izopačenosti i iznađe modus vivendi mimo praznine i vulgarnosti u kojima se guši Homo sapiens, Homo sexualis, XXI vijeka.

 

Zygmunt Bauman Fluidna Ljubav by Aneta Sandic on Scribd

Metamfetamin (engl. speed): Teška droga našeg podneblja i vremena

Spid (metamfetamin): Molekularna formula je C10H15N. U pitanju je psihostimulans koji je na crnom tržištu našeg podneblja široko rasprostranjen ve? sigurno deceniju – dvije.  Svrstava se u grupu amfetamina i njegovih derivata, ?ime pokazuje neke sli?nosti sa amfetaminom, ali i vrlo zna?ajne razlike. U pitanju je ipak amfetaminu razli?ita hemikalija.

Metamfetamin se kao droga koristi naj?eš?e u “rekreativne” svrhe, ušmrkavanjem. Mogu?e ga je i pušiti, kao i ubrizgati injekciono. Mit o tome da ova supstanca nije štetna, kao i da ne može stvoriti ovisnost apsolutno nije ta?an.

Dokazan je toksicitet hemikalije osobito na moždane ?elije (u smjesi razli?itih “uli?nih” aditiva koji, tako?er, ?ine vlastiti u?inak naj?eš?e ušmrkavanjem), a adiktivni potencijal je nepobitan.

Nepobitno je da ?ak i neredovita upotreba metamfetamina dovodi do organskog ošte?enja pojedinih struktura moždanog tkiva. Istovremeno, zvani?na medicinska procedura za uspješan tretman ove ovisnosti do danas nije definirana, kao što do današnjeg datuma nije prona?en niti na?in medicinske reparacije nervnih ?elija ošte?enih ovom supstancom. Organska ošte?enja reparijaju se u skladu sa reparatornim mogu?nostima mozga i to jedino u razdoblju duge apstinencije. O ovome je više re?eno docnije. Važno je navesti da “spid” nije amfetamin, ve? metamfetamin koji je znatno toksi?niji posebno na centralni nervni sistem.

Crno tržište

Zastrašuju?a je ?injenica da je metamfetamin na crnom tržištu vrlo dostupan. U pitanju je prili?no jeftin stimulans – paketi? po cijeni od 10ak eura dovoljan je za nekoliko zloupotreba. Nakon unošenja u tijelo efekti intoksikacije traju duže od 24 ?asa.

Proizvodnja metamfetamina prili?no je brza i ne isuviše zahtjevna. U sadašnjem momentu postoje dva osnovna metoda za njegovu proizvodnju, pri ?emu je dovoljno svega 2 do 4 dana da se proizvede hrpica psihoaktivnog praha. Jedan metod se zasniva na hemijskoj reakciji fenil-2-propanona (P-2-P), fenilacetina i metilamina. Drugi metod koristi efedrin kao prekursor, pri ?emu nije potrebno koristiti drugi kontrolirani prekurzor. Ovaj drugi metod, nazivan i efedrin/crveni fosfor metod, zahtijeva hidrogenerator. Kako je crveni fosfor na listi manje ograni?enih hemikalija u mnogim državama, uz ?injenicu da se ova supstanca može pribaviti i iz pirotehni?kih sredstava kao i industrije spravljanja obi?nih šibica, zastrašuje ?injenica da je ove informacije kruži internetom još od 1996 godine. Naime, zapaljivi dio šibice sastoji se od crvenog fosfora (40%) i antimonijevog sulfata (30%), sa manjim koli?inama ljepila, željeznih oksida, magnezijevog dioksida i staklene prašine. Neke od ovih supstanci same po sebi, ili u kombinaciji, mogu izazvati toksi?ne reakcije kod subjekata koju upotrebljavaju metamfetamin. Stoga se navodi da se metodom efedrin/crveni fosfor proizvodi “smetljišni” metamfetamin. Naime, ukoliko se prilikom proizvodnje ne prate jednostavne mjere predostrožnosti, a što je daleko naj?eš?i slu?aj sa uli?nom proizvodnjom metamfetamina, kao kontaminiraju?e supstance u smjesi se na?u i visoke koli?ine toksi?nih jodefedrina i azirina.

Potrebno je potcrtati da ogroman procenat uli?nog metamfetamina (spida) nije ?ista hidrohlori?na so koja je tipi?no asocirana uz ovu vrstu droge, ve? da sadrži razli?ite ne?isto?e koje se pokazuju bojom praha kako slijedi:

  • Primjese crvenog: radi se o metamfetaminu dobijenom iz pseudoefedrina pri ?emu nije isprana crvena boja korištenih tableta
  • Primjese narandžastog: korišten je efedrin sulfat, pri ?emu se sulfat redukovao u sumpor
  • Primjese ljubi?astog: jod iz fosforne kiseline nije hemijski o?iš?en
  • Primjese zelenog: u smjesi se nalazi bakar, vrlo izvjesno porijekla zdjele za miješanje
  • Primjese sme?eg: oksidirana crvena prebojenost je prisutna u redukovanoj supstanci

Socio – demografski profil “uživaoca”

U zamci ovisnosti o “spidu” se na?u zarobljeni vrlo razli?iti profili ljudi, te je nemogu?e uraditi sociološku ili demografsku tipizaciju. Metamfetamin okušavaju, eksperimentišu?i sa opasnim i nepoznatim, veoma razli?iti ljudi u našem društvu. Govorim o populaciji koja obuhvata dijapazon od:

  • tinejdžera do osoba tridesetih ili ?ak i zrelijih godina;
  • nezaposlenih do onih sa stabilnim, ?ak dobrim radnim mjestima;
  • dobrim ili lošim primanjima;
  • ljudi u bra?nim zajednicama ili samci;
  • roditelji ili osobe bez djece;
  • propali studenti i/ili uspješni studenti;
  • itd. u kontekstu nemogu?eg za pobrojati, klasificirati ili determinirati u bilo kakvu sistematizaciju…

Zablude neinformisanih da se drogiraju ljudi samo na marginama društva, neki tamo “deseti”, otpadnici, problemati?ni ili da samo bogati koriste stimulanse “padaju u vodu” kao i svaki stereotip kada se govori o drogi poput metamfetamina. Zabluda je i da je spid amfetamin. Spid  = metamfetamin.

Efekti intoksikacije

Ovdje je nužno potcrtati sa se ne zna ta?an sastav spida koji se prodaje na crnom tržištu.

A. manje doze:

Ono što znatiželjnog ili nesretnog subjekta uvede u metamfetaminsku zamku dakako je i taj drogom provocirani, nestvarni a ipak stvarni osje?aj amfetaminskog blagostanja (stru?ni naziv kako se radi o srodnim psihostimulansima sa unekoliko sli?nim efektima intoksikacije, mada bi preciznije bilo navesti “metamfetaminskog” ) koje li?i na blažu do umjerenu euforiju. Ostvaruje se osje?aj visokog samopouzdanja, poja?ane su komunikacijske vještine, tjelesna snaga. Apetit je dramati?no umanjen. Cjelokupno bivstvovanje u intoksiciranom stanju poprima jednu druga?iju dimenziju ugode, barem u po?etku, a subjekat je više no funkcionalan, ima mnogo raspoložive energije, pospješenu mogu?nost koncentriranja, u po?etku. Sve što vidi mu je osobito, na poseban na?in lijepo, bilo ?ime da se bavi mu je zanimljivo, tu je i taj osje?aj punine energije na na?in koji je neostvariv u svakodnevnom prosje?nom funkcioniranju. SUPERMAN/SUPERWOMAN. Ponavljana upotreba brzo može prouzro?iti psihi?ku ovisnost koja snažno interferira sa dopaminom – supstancom koja u moždanom tkivu regulira mogu?nost postizanja osje?aja ugode, onoga ?emu svako od nas teži u životu.

B. visoke doze:

Visoke doze metamfetamina mogu provocirati zna?ajne smetnje kako na fizi?kom, tako i na psihi?kom planu.

Od fizi?kih simptoma visoke doze metamfetamina ?esto ?e dovesti do dezorganiziranih ili nesvrsishodnih tjelesnih aktivnosti koje je nemogu?e iskontrolirati za vrijeme trajanja intoksikacije, tremora (nevoljno podrhtavanje cjelokupne tjelesne muskulature), nejasnog govora, spazma muskulature, ošte?enja koordinacije tjelesnih pokreta, ?esta je i ataksija (nestabilnost prilikom pokušaja da se hoda), bruksizam (škripanje zubima), atetoza (?udne motori?ke kretnje). Uobi?ajena je i hipertermija (porast tjelesne temperature), iregularan sr?ani rad. Mogu?e su smetnje prilikom mokrenja. Iznimno visoke doze metamfetamina mogu dovesti do sr?anog infarkta, kome, smrti.

Na psihi?kom planu upadni su op?a agitiranost (uznemirenost visokog intenziteta), snažan nemir/nespokoj, bijes, pani?ni napadi i iznimna anksioznost. Ovome se pridružuju osje?aji neosjetljivosti vlastite kože, kao i udova. Stanje nalik op?oj anesteziji. U visokim dozama spid (metamfetamin) može inducirati i halucinacije kao i strahovito intenzivna paranoi?na doživljavanja – ozbiljnu amfetaminsku (nanovo stru?ni termin zbog srodnosti hemikalija) psihozu. ?esto je i hostilno, agresivno ponašanje prema okolini.

Razdoblje prestajanja djelovanja intoksikacije

Bilo da se radi o manjim ili ve?im koli?inama konzumiranog metamfetamina, kada po?inje faza izlaska iz intoksiciranog stanja subjekat doživljava nemir, op?u iritabilnost, kao i žudnju za ponovnim uzimanjem ove supstance kako bi anulirao pomenute neprijatnosti koje su intenzivne i vrlo neugodne. Ovo je po?etak zamora. Ubrzo ?e ulijediti faza ekscesivnog zamora i potrebe za snom. Blaži ili intenzivniji stupanj konfuzije, dezorijentacije kao i gladi su uobi?ajeni za ovu fazu intoksikacije, uz prisustvo visoke osjetljivosti subjekta na vanjske i inutarnje stimuluse posebno u pravcu potrebe za mirom.

Hroni?na upotreba

Tolerancija:

Tipi?no za sve amfetaminske droge, te i metamfetamin, je da se jako brzo stvara tolerancija na supstancu. Ovo zna?i da je za postizanje željenog efekta intoksikacije potrebna sve ve?a koli?ina hemikalije. Ovo svojstvo metamfetamina dakako je jedan od zna?ajnih faktora koji vode u ovisnost, kao i poja?avanje neurotoksi?nih efekata.

Pove?anje doze sa 5mg do 1000mg dnevno tokom jedne godine nije neuobi?ajeno u slu?aju hroni?ne upotrebe metamfetamina kako isti pokazuje strahovit potencijal za razvoj tolerancije.

Simptomi:

Simptomi hroni?ne upotrebe metamfetamina uklju?uju motori?ke probleme, depresivnost težeg stepena, nazna?enu iritabilnost, zamor, iscrpljenost, kao i jezive senzacije sli?ne onima u alkoholnom deliriju – iluzije da se neka bi?a, insekti, kre?u po koži. Perzistentni neuropsihološki simptomi dokazani su i u studijama sa ljudskim uzorcima, kao i opitima izvršenim nad životinjama. Ovi simptomi obuhvataju vizuo-spacijalne smetnje, poteško?e zapam?ivanja i prisje?anja, ošte?enja pažnje i mogu?nosti koncentracije, kao i egzekutivnu disfunkciju poput problematike zakašnjelih odgovora na podražaj. Vrlo ?esto ovome se pridružuje i amotivacioni sindrom, najvjerovatnije uvjetovan iscrpljivanjem dopamina.

Ovisnik o spidu (metamfetaminu) pati i od poreme?aja cirkadijalnog ritma. Nisu rijetki ni “flešbekovi” posebno oni prijete?eg, neprijatnog sadržaja. Klini?ki su registrirani i simptomi nalik na paranoidnu shizofreniju, uz dezorganizirani životni stil, ošte?enja u podru?ju prosu?ivanja i razmišljanja, kao i nazna?ena neodgovornost. Iako korisnici ne tako rijetko shvate da eventualne vizuelne ili slušne halucinacije poti?u upravo od toga što koriste metamfetamin, psihološka ovisnost je toliko snažna da ovako teška i zaprepaš?uju?a proživljavanja rijetko budu motivom da se podvrgnu detoksikaciji i lije?enju ovisnoti. Sve do sada navedeno jasno upu?uje na to da hroni?na upotreba metamfetamina zna?ajno ošte?uje kapacitet da se vodi normalan društveni i porodi?ni život.

Prilikom uzimanja metamfetamina, kao i amfetamina, u hroni?noj ovisnosti na tjelesnom planu mogu?a su fatalna ošte?enja jetre, srca, bubrega, kao i plu?a. Redovit je i gubitak tjelesne težine koji može biti i markantan, pothranjenost, avitaminoza, te drugi problemi povezani sa malnutricijom i gubitkom apetita. Redovit je oslabljen rad imunološkog sistema. ?esti su i problemi dermatološkog tipa te se mogu pojaviti akne, svrab ili bol u predjelu kože. Mogu?a je i ulceracije rožnja?e oka itd.

Neurotoksi?nost:

Korišten i neredovito metamfetamin pokazuje škodne u?inke na tkivo mozga. Ovo se posebno odnosi na neuronske ?elije koje reguliraju dopamin, a u fazi ispitivanja su i škodni u?inci na neurone koji reguliraju serotonin. Na sadašnjem stupnju znanosti znatno su ve?a saznanja o ošte?enjima dopaminskog sistema. Studije su pokazale da neurotoksi?ni efekti metamfetamina traju i nekoliko mjeseci po prestanku uzimanja supstance. Neurotoksi?nost se manifestira prevashodno degenerativnim procesima neurona koji reguliraju nivo dopamina u nekoliko podru?ja mozga: u striatumu, frontalnom korteksu, nucleus accumbensu, te amigdali. Ova toksi?nost je specifi?na za metamfetamin, a manje obilježava amfetamin. Ovo je zna?ajno imati na umu kada se razmatra droga poput spida.

Prevencija

Ne može se pobje?i od ?injenice da je metamfetamin evidentno prisutan na crnom tržištu ne samo u našoj zemlji ve? globalno. Iznimno niska cijena i raširenost mreže narko dilera ?ine ga dostupnim ve? djeci u pubertetskom razdoblju. Informiranost i svjesnost o ?injenici da je u pitanju iznimno otrovna supstanca sa iznimno visokim potencijalom za ostvarenje teške psihološke ovisnosti (sa iznimno teškim i dugotrajnim, višemjese?nim apstinencijalnim simptomima) ukazuje se kao nužan korak u nastojanju preveniranja upotrebe ove droge.

Osobe naviknute na metamfetamin nisu u stanju osjetiti bilo kakav oblik ugode kada nisu u spidmetamfetaminskom ishemiziranom stanju. Osje?aj zlokobne praznine, neizrecive bezadežnosti, tvrdokorna nesanica, strahovita anksioznost, jedva podnošljiva praznina itd. obi?no uporno traju više mjeseci nakon hroni?ne upotrebe ove droge XXI vijeka. Metamfetaminsku apstinencijsku krizu uopšte nije lako izdržati. Ona redovito traje više mjeseci. 

Važno je skrenuti pažnju da u konvencionalnoj medicini ne postoji niti jedan medikament koji može, poput metamfetamina, u zna?ajnoj mjeri pomo?i da se strahovita apstinencijska patnja u barem dovoljnoj mjeri ublaži. 

Centralno za odvikavanje je aktivacija vlastite volje koja je i onako ve? duboko oslabljena, ošte?ena, slomljena kod osoba koje se na?u u poziciji da ovise o metamfetaminskom prahu da bi mogle raditi, komunicirati sa drugim osobama, “radovati se” i “osjetiti” život. Imaju?i ovo na umu, kao i ranije iznesene informacije, prevencija se ukazuje kao nužnost.

Lijep pozdrav u nadi da ste ovo ?itali iz puke znatiželje ili zarad op?e informiranosti.

RECEPT ZA USPJEŠNU GODINU :)


“Uzeti 12 meseci, dobro ih očistiti od gorčine, sebičluka, cepidlačenja i straha. Svaki mesec pažljivo iseckati na 30 ili 31 dan, tako da je zaliha dovoljna za godinu dana.

Svaki dan posebno ispuniti nadevom: od jedne trećine rada, trećine duševne vedrine i trećine humora – uz dodatak tri kašike optimizma, jedne kašike strpljenja, zrnceta ironije i prstohvata takta. Tu masu preliti obilno ljubavlju.

Gotovo jelo ukrasiti buketićem sitnih pažnji i servirati ga svakog dana, sa obaveznom vedrinom, uz šolju dobrog osvežavajućeg čaja”.

Miroslav Antić

 

Emocionalna inteligencija & njeno mjerenje

61290691-inteligencija-emocionalna-inteligencija-pamet-srce

Konstrukt emocionalna inteligencija (EI) u psihološkoj literaturi pojavio se 1990. godine u publikaciji P. Saloveya (Yale univerzitet) i J.D.Mayera (New Hempshire univerzitet). Oni su definirali emocionalnu inteligenciju kao

“sposobnost praćenja svojih i tuđih osjećanja i emocija, i upotreba tih informacija u razmišljanju i ponašanju.” 

Daniel Goleman (Harvard univerzitet) 1995. godine objavljuje knjigu naslovljenu “Emocionalna inteligencija”. Njegova knjiga postaje bestseler, te konstrukt, pojam emocionalne inteligencije postaje široko popularan još koncem XX stoljeća.

Jedan od najpoznatijih modela EI je upravo onaj koji su 1990. objavili Salovey i Mayer. U okviru istog EI se uokviruje trodimenzionalno i to kao:

  1. procjena izražavanja emocija kod sebe i kod drugih osoba
  2. regulacija vlastitih emocija kao i regulacija emocija drugih osoba
  3. upotreba emocija u adaptivne svrhe.

Jasno je da u gore pomenutim procesima postoje jasne individualne razlike.

U procjeni izražavanja emocija kod sebe i kod drugih od značaja su dvije kategorije faktora: verbalni (prevashodno jasnoća i razumljivost verbalnog iskaza) i neverbalni (mimika, govor tijela). Jasno je da subjekti koji brže i lakše uočavaju vlastite i tuđe emocije mogu te emocije uspješnije izražavati u susretu sa drugim osobama. Za socijalno funkcioniranje je nužna barem minimalna kompetentnost u pomenutim vještinama.

Regulacija vlastitih emocija kao i emocija drugih. Subjekat o vlastitim emocijama može imati različita iskustva. Ovo mu omogućava izgradnju vlastitih konstrukata o svojim raspoloženjima povezujući ih sa različitim aktivnostima, osobama, okolnostima. Tako nastojeći da zadrži pozitivna iskustva osoba sa dovoljno visokom EI će birati kontekst u kojem je i ranije doživljavala pozitivne emocije. Iskustvom i odabirom će širiti lepezu pozitivnih vlastitih involviranja u životu kao potencijalne izvore dobrog raspoloženja. U ovom kontekstu razlikuju se trenutna regulacija emocija i dugoročni regulatorni stil osobe. Sa druge strane, regulacija emocija kod drugih ljudi odnosi se na subjektovu vještinu amplifikacije pozitivnih osjećanja i repariranje negativnih. Ovo je od osobitog značaja u npr. rukovodstvu, kako je adekvatnost EI menadžmenta direktno proporcionalna zadovoljstvu i radnoj učinkovitosti uposlenika. U negativnom obliku ova regulacija može podstaći nezadovoljstvo, agresivitet i druge oblike negativnog emocionalnog reagovanja.empathy

Kratko obrazloženje stavki ad a) i ad b) već samo po sebi otvara perspektivnu razumijevanja značaja emocionalne inteligencije u adaptivne svrhe.

Emocionalna inteligencija može se mjeriti različitim testovima od kojih su na našem podneblju najčešće upotrebljavani:

  1. Upitnik emocionalne kompetentnosti UEK –  45
  2. Upitnik emocionalne kompetentnosti UEK -15
  3. Upitnik emocionalne regulacije i kontrole UERK

plan roditeljstva: Skrbništvo nad djecom i ocjena roditeljske sposobnosti (podobnosti)


Profesionalci iz oblasti mentalnog zdravlja (forenzički psiholozi i forenzički psihijatri) pozivaju se da daju ocjenu roditeljske sposobnosti u dvije tipične situacije:

a) razvod braka roditelja pri čemu je značajno odrediti skrbništvo nad djetetom;

b) zlupotreba, zanemarivanje ili zlostavljanje djeteta kada je u pitanju donošenje odluke o oduzimanju roditeljske sposobnosti.

Psihološku podršku potrebno je pružiti i porodicama čije dijete je bilo involvirano u delinkventno ponašanje u cilju uspostavljanja dostatne harmonizacije porodčnih odnosa i ojačavanja protektivnih faktora sa svrhom sprječavanja recidiva. Ovo se posebno odnosi na porodice koje pokazu rizična obilježja.

PLAN RODITELJTVA

12336544_l-1

 

Vrlo značajan segment u procjeni podobnosti roditeljstva je tzv. plan roditeljstva. U isti je potrebno uključiti sve neophodne oblike i sastavne činioce komunikacije, skrbi i rasporeda posjeta u okolnostima odvojenosti od djeteta, rezoluciju konfliktnih situacija kao i praćenje razvoja dijeteta na emocionalnom, socijalnom, akademskom i drugim planovima. Potrebno je imati u vidu i fleksibilnost plana roditeljstva u odnosu na različitost djetetovih potreba, snaga i slabosti, kako se odvija njegov razvoj i sazrijevanje. On može biti više ili manje detaljan, ovisno o okolnostima. Sem uzrasne dobi djeteta na ovo će uticati i podobnost roditeljstva u okolnostima npr. porodičnog nasilja, zanemarivanja djeteta, zlostavljanja, upotrebe psihoaktivnih supstanci, teških psihotičnih poremećaja i sl. Sem pomenutih faktora i priroda i intenzitet konflikntnih roditeljskih odnosa oblikovat će adekvatan plan roditeljstva na sebi svojstven način.

U svhu shvatanja navedene problematike u narednim pasosoma posvetit ćemo se predočavanju pojedinih esencijalnih obliježja različitih razvojnih stadija kroz koje prolazi svako dijete tokom procesa maturacije, i inkorporirati smjernice plana roditeljstva u okolnostima razvoda braka.

Plan roditeljstva u okolnostima razvoda braka

Razvojne stadije podijelit ćemo u kontekstu 4 faze koje se razlikuju u odnosu na djetetovu psihofiziološku zrelost, a u skladu sa krucijalnim psihoanalitičkim razvojnim postulatima, čime su specifično determinirane njegove potrebe i mogućnosti o kojima je nužno voditi računa prilikom razvoda braka kako bi se izbjegla potencijalna ozbiljnija oštećenja na psihloškom, socijalnom, akademskom planu. Previdi mogu rezultirati blažim poteškoćama adaptacije, socijalizacije i manifestiranjem problemima u domenu docnijih akademskih postignuća djeteta. U ekstremim okolnostima moguća je naznačena separaciona problematika, razvoj noćnog morkenja (enuresis nocturna), noćni strahovi (pavor nocturnus), nevoljno defeciranje (encopresis), kao i širok spektrum pokazatelja djetetove nedostatne adaptacije na procese socijalizacije itd.

images-8

Dojenčad i mlađa djeca (0-3 godine)

U ovom razvojnom stadiju obrazuju se osnove bazičnog povjerenja i međuljudskih odnosa. Tokom prve godine života djeca razvijaju određeni tip vezivanja koji će docnije uticati na način na koji će oformljavati međuljudske odnose. Siguran tip vezivanja nužan je preduslov za razvoj bazičnog povjerenja. Koncem prve godine života razvijaju se pojedina obilježja koja će uticati na djetetovo korišenje govora i jezika i značajnije se oblikuje djetetova ličnosti. Tokom druge i treće godine, u ozračju sigurnog vezivanja, započinje psihološka separacija i individuacija djeteta (Mahler i sar., 1975) u zasebnu jedinku. Koncem druge i tokom treće godine života malo dijete počinje razvijati i istraživati svoju autonomiju, počinje se koristiti i asertivnim ponašanjem tj. uči kako da se zauzme za sebe. Tokom ovog razdoblja djetetove emocije pokazuju stanovit stupanj nestabilnosti. Tokom treće godine djetetovog života, ukoliko se razvoj odvija bez većih ometanja, emocinalni svijet djeteta pokazuje konstantnija obilježja, jezik stupa u interakciju s ostalim djetetovim sposobnostima i vještinama i dijete je spremno za daljnje sazrijevanje.

Djeci ovog uzrasnog doba značajno je obezbijediti predvidivost, konzistentnost i rutinu. Kada u ovom periodu dođe do razvoda braka roditelja dijete će doživjeti gubitak koji nije sposobno da razumije. Ovo može biti naznačeno ukoliko nastupi značajan prekid egzistirajuće primarne spone vezivanja. Simptomi koje dijete može ispoljavati u ovim okolnostima su regresija, problemi s hranjenjem, spavanjem, samotješenje i iritabilnost. Pojedina djeca mogu biti deprimirana i povučena, posebno iz razloga što svoj gubitak nisu u stanju iskazati riječima. Razvojne poteškoće u ovom periodu mogu se pokazati i kroz naznačenu separacionu anksioznost. Ukoliko jedan od roditelja zapadne u depresivno stanje usljed razvoda braka, što nije tako rijedak slučaj, djetetu može biti umanjena ili čak i uskraćena osnovna briga i njega. U ovom razvojnom stadiju djeca su pod većim rizikom od regresije i kašnjenja u razvoju ukoliko osnovna briga i njega izostaju, ili su umanjeni, zbog depresivnosti ili drugih psihičkih smetnji od kojih može patiti roditelj zbog razvoda braka.

Plan roditeljstva u ovoj uzrasnoj grupi potrebno je da obuhvati sljedeće:

1. Djetetu je potrebno da oba roditelja participiraju u svakodnevnom životu i funkcioniranju (hranjenje, toaleta, spavanje, umirivanje i igranje) kako je djetetov odnos s oba roditelja od esencijalnog značaja za optimalan razvoj tokom prve tri godine života.

2. Pod pretpostavkom da postoji “primarni roditelj” (aktivnija uloga u djetetovom životu) dijete se može normalno razviti i u okolnostima odvojenosti od primarnog roditelja dok živi sa drugim roditeljem. Djetetov normalan razvoj ovisit će u velikoj mjeri o tome u kojoj mjeri se svako od roditelja uključuje u djetetov život.

3. Vezivanje, roditeljske sposobnosti, djetetov temperament i sredinski činioci važni su za normalan razoj. U okolnostima razvoda poželjni su učestaliji, kratkotrajniji kontakti. Noćni boravak sa djetetom može biti ograničen na prvu godinu života djeteta ukoliko postoji jedan primarni roditelj.

4. Sa povećanjem kapaciteta za pamćenje i kognitivnih sposobnosti većina djece uzrasne dobi od 18 do 36 mjeseci koja su imala adekvatno primarno vezivanje dolaze do tog stupnja razvoja da mogu tolerirati i imati beneficije od vremena provedenog noću sa jednim roditeljem.

5. Može biti teško razviti prilično jednako roditeljstvo za djecu ove uzrasne dobi kako je moguć čitav spektar tranzicija i disrupcija primarnog vezivanja.

6. Imajući prethodno na umu ukazuje se da najbolju njegu dobijaju djeca blagog, nagodnog temperamenta sa roditeljima koji podržavaju jedno drugog involvirajući dijete u vlastite konflikte u minimalnog mjeri. Djeci sa dezorganiziranim ili anksioznim vezivanjem može biti potrebno obezbijediti jedno primarno vezivanje sa psihički zdravijim roditeljem.

Jedan od ključnih faktora pri razvodu braka u ovom uzrasnom dobu za dijete je postojanje sličnih rutina u svakom domaćinstvu, relativna stabilnost tranzicija iz jednog doma u drugi, kao i međusobna komunikacija roditelja o djetetovim razvojnim, medicinskim i emocionalnim potrebama, kao i vlastitim. Ovakva komunikacija mora dozvoljavati roditeljima dovoljnu responzivnost u odnosu na djetetove specifične potrebe. Roditeljima je potreban kapacitet da pomognu jedno drugom i istovremeno razumiju djetetove potrebe, da rade zajedno u pravcu razvoja rutine kako ne bi zbunjivali dijete, pomognu u odgoju pri djetetovom usvajanju jezika, učenju na higijenu i podrže se međusobno vezano za sam odgoj.

Ukoliko su roditelji u značajnom međusobnom konfliktu, vrlo mala djeca imat će najviše beneficija od rutine i rasporeda koji liče na period prije separacije. U ovim okolnostima za djetetov neometen razvoj potrebna je predvidivost zbivanja u njegovom okruženju dok se roditeljski konflikt ne razriješi.
Pretškolska djecas (3 – 5 godina) 

U ovom stadiju dijete razvija svoju sposobnost da se koristi jezikom, podrobnije razumijeva međuljudske odnose kao i vlastita i tuđa osjećanja. Ovaj starosni uzrast obilježen je značajnim napredovanjem u razvoju odnosa s vršnjacima, kao i kognitivnih sposobnosti djeteta. Stadij je obilježen i razvojem seksualnih uloga. Ukoliko je stadij separacije – individuacije protekao bez značajnih ometanja djeca u ovom uzrastu šire vlastite horizonte, pohađaju vrtiće i sklapaju prijateljstva. Njihova socijalizacija odvijat će se s lakoćom. Sa prethodno sigurno uspostavljenim vezivanjem dijete će rado poći u vrtić, imati dovoljno samopouzdanja i ostvarivati prijateljstva van porodičnog miljea.

Pretškolska djeca su u riziku od zapadanja u duboka regresivna stanja ukoliko je razvijeno vezivanje anksioznog tipa i kada ne razmiju konflikte svojih roditelja. U ovom uzrasnom dobu lako će postati zbunjeni i tada neće moći shvatiti šta se oko njih događa. Razvojna ometanja odražavat će se na učenje u čistoću prilikom vršenja nužde, probleme vezano za spavanje kao i hranjenje. Djeca mogu biti iritirana ili ispoljavati ljepljivo ponašanje što ukazuje na nedovoljan raniji i aktualni odgovor stvarnim djetetovim emocionalnim potrebama. Neka djeca mogu razviti depresiju i ispoljiti povučenost. Noćne more mogu biti naglašenije. Mogući su i problemi asocirani uz samopouzdanje što zna rezultirati porastom agresiviteta ili anksiosnosti. Značajno je navesti da se većina djece razdvojenih roditelja u ovom uzrasnom dobu brine za roditelje i nastoji ponašati tako da sve bude savršeno. Ovo mogu činiti iz vlastitih strahovanja ili mogu, nesvjesno, nastojati da se brinu u svojim roditeljima. Mogu se ispoljiti znaci ranog roditeljskog ponašanja kod djeteta, pri čemu dijete brine o roditeljima zanemarujući vlastite potrebe. Izvjestan stupanj ovakvog ponašanja normalan je stastavni dio djetetovog ponašanja posebno u ranim stadijima razvoda braka, ali ukoliko je ovakvo ponašanje naglašeno i ako traje duže od godinu dana potrebno je razmotriti djetetov problem prilagodbe.

Roditeljski plan za dijete ove uzrasne dobi treba biti konzistenten u pogledu sljedećeg:

1. Kontinuirani fokus na predvidivost, rutin i strukturu u odgojinim manevrima;

2. Djeca stara 3 godine i više mogu tolerirati noćni boravak (i spavanje) kod svakog od roditelja;

3. Disciplina i rutina trebaju biti konzistentni u svakom od domova u kojem dijete boravi;

4. Roditelji trebaju razmjenjivati infomracije o djetetovoj prehtani, spavanju, toaleti, ponašanju,  medicisnkom statusu i socijalnom i emocionalnom funkcioniranju;

5. Djetetu je potrebno da bude oslobođeno od izloženosti inicijalnom roditeljskom konfliktu!!!. Za roditelje bi moglo biti zgodno da se za susrete i donošenje odluka koriste neutralnim terenom kao i povremeno konsultuju s neuralnim savjetnikom;

6. Djeca ove starosne dobi imaju dobrobit od veće količine vremena provedene u kontinuitetu s jednim od roditelja. Većina djece ne prihvata dobro česte tranzicije;

7. U ovoj uzrasnoj dobi djeteta potrebno je da roditelji svoje potrebe potrebe djetetovim. Zna se dogoditi da roditelj kojem nije određena primarna skrb želi više vremena provoditi sa djetetom ne shvatajući, ili ne uvažavajući, da je za optimalan život i razvoj djeteta nužan primarni dom. Ovo ovisi o kvalitetu vezivanja, da li su roditelju i saglasju i relativno oslobođeni međusobnog konflikta, kao i da li dijete ispoljava vulnerabilnost i znake stresa.

8. Moguće su situacije kad oba roditelja ispoljavaju izvjestan stupanj patologije i/ili nedostatnosti roditeljstva, ali kada svaki od njih nudi djetetu nešto što onaj drugi ne nudi. U ovakvim okolnostima značajno je imati roditeljski plan koji maksimizira snagu svakog od roditelja istovremeno minimizirajući njihove mane tj. djetetovu izloženost psihopatologiji.

 

Školska djeca (6 – 12 godina) 

U ovom starosnom uzrastu djeca značajno napreduju u pogledu usvajanja strukture i rutine. Razvijaju se i odnosi s vršnjacima i ovladavaju različite socijalne vještine. Ispoljava se i kreativnost, te se djeca uključuju u različite igre. Školskoj djeci je potrebno tokom vaspitanja pomoći da se fokusiraju na pravičnost. Tokom procesa socijalizacije koji je vrlo naznačen u ovom razdoblju djeca uče kako bolje razumjeti i iskazati vlastita osjećanja. Istovremeno se pospješuje ovladavanje kognitivnim i akademskim vještinama. Prikladno je i da se podučavaju sportu, muzici, plesu, itd. Ukoliko postižu dobre rezultate i općenito dobro funkcioniraju u školi to dovodi do porasta samopouzdanja. Isto se zbiva ukoliko su spretna u igranju. Značajno je da registriraju da porodica funkcionira dobro, kao i da njihovo vlastito funkcioniranje u okviru porodice nije komprimirano. Za ovaj uzrast nije neuobičajeno da dijete uspostavlja različit stil komuniciranja sa roditeljima, preferirajući s majkom djeliti jedan tip aktivnosti a sa ocem drugačiji.

Razvod braka i u ovom uzrastu može i ne mora imati značajne negativne posljedice po dijete. Od velikog značaja je da roditelji vode računa i njemu iako međusobno imaju određene sukobe koje su ih i doveli do rastave braka. Mlađa djeca iz ove grupe pri odlasku jednog od roditelja iz porodice ispoljavaju sklonost da žaluju i plaču, kao i želju da se porodica nanovo ujedini. Starija djeca iz ove uzrasne skupine nerijetko ispoljavaju ljutnju u pomenutim okolnostima. Djeca školske urasne dobi znaju kriviti sebe za razvod njihovih roditelja posebno ako se roditelji ponašaju tako da im se čini da je konflikt fokusiran na njih, a ne na roditeljski odnos. Simptomi mogu biti multipli. Kreću se od regresije, izljeva bijesa, do problema sa spavanje, acting outa, problema ponašanja i akademskih poteškoća u školi, povlačenja od vršnjaka ili ispoljavanja agresiviteta prema njima, kao i depresivnog raspoloženja. Djeca školske uzrasne dobi vjeruju u pravičnost i žele udovoljiti svojim roditeljima. Ne tako rijetko ona se osjećaju preplavljena roditeljskim konfliktom i nastoje ga razriješiti. Ukolio je jedan od roditelja depresivan dijete je u riziu od kopiranja njegovog emocionalnog stanja čime ukazuje da mu je stalo do roditelja.

U ekstremnim konfliktnim situacijama dijete školske uzrazne dobi površno može da se doima asimptomatksim. Značajno je imati na umu da se ispod ove vanjštine krije preplavljeno i vulnerabilno dijete. Postoji i rizik od očitog splitinga u kojem se jedan roditelj doživljava kao sasvim dobar, a drugi kao sasvim loš. Čest je i problem lojalnosti roditelju, te se dijete može osjetiti emocionalno skućenim i zabrinutim za roditelja, kao i za vlastiti status kod njega. Kao rezultat značajnog konflikta u ovom razdoblju dijete može imati stanovitih poteškoća za zadrži internalizirano samopouzdanje. Može doći do preplavljivanja negativnim sadržajima, kao i dezorganizacije u borbi sa različitim emocionalnim obrascima i ponašanjem svakog od roditelja ponaosob. Ne tako rijetko djeca čuju jednog roditelja kako krivi onog drugog, ili mu roditelji daju kontradiktorna objašnjenja konfliktne situacije što svakako komplicira njihovu psihološku situaciju.

Plan roditeljstva treba se fokusirati na sljedeće:

  1. Strukturiran i konzistentan modus provođenja vremena sa djetetom koji omogućava dostatan pristup roditelju, kad je to indicirano Optimalan plan roditeljstva varira od 35 – 65% vremena sa oba roditelja ponaosob, do 50/50%.
  2. Dok podijeljeno skrbnistvo može biti najbolji način da se prevaziđe aktualna situacija nužno je potcrtati da je potrebna konzistentnost i volja od strane oba roditelja da nadvladaju međusobni konflikt u njega ne involvirajući i dijete.
  3. Dijeljenje vremena s djetetom treba biti organizirano na takv način da se promoviraju snage roditelja, istovremeno dajući drugom roditelju vrijeme kada nije okupiran djetetom u kome može da se sedimentira i oporavlja od razvoda braka.
  4. Dijete u najmanjoj mogućoj mjeri treba izložiti roditeljskom kofliktu. Škole ili druga neutralna mjesta ukazuju se najpodesnijim za tranziciju djeteta od doma majke do doma oca i obratno.
  5. Roditeljima je potreban plan za rezoluciju konflikta, i to onaj koji će dijete držati po strani od ovih sadržaja. Dijete ni pod koju cijenu ne treba koristiti da prenosi poruke od jednog roditelja do drugog. Ukoliko je potrebno pokazuje se podesnim agnažirati neutralnog profesionalca!
  6. Potrebno je imati plan za uzajamno roditeljstvo do one mje do koje to roditelji imaju kapaciteta činiti. U situacijama teško nadvladivog konflikta među roditeljima obrazac paralelnog roditeljstva i međusobnog odvajanja može biti optimalan modus.

 

Adolescenti (13 – 17 godina) 

Glavni zadatak adolescentnog razvojnog doba je razvijanje i pospješenje veće autonomije od primarne porodice. Pri ovom se može

one caucasian family father mother consoling daughter in silhouette studio isolated on white background

uočiti tendenca ponašanja u oponentnom pravcu i negativistično ponašanje. Adolescent koji ne prolazi poteškoće u svom razvoju i sazrijevanju će imati zadovoljavajuće samopoštovanje, funkcionirati dobro u školi i imati šarolike i dobro razvijene spone sa svojim vršnjacima. U ovom životnom razoblju uči se i kako komunicirati o životnim ciljevima sa svojim roditeljima, budućem zanimanju itd. Za adolescenciju je tipično i promjenljivo raspoloženje. Moguće je da adolescent osjeća jak pritisak od strane vršnjaka i da bude socijalno nesiguran. Značajna je dobra komnikacija s roditeljima kako bi se adolescentu pomoglo da nadvlada probleme ovog razvojnog doba. 

Kada se razvod braka dogodi u ovom razdoblju života tinejdžeri često brinu i tuguju zbog raspada porodičnog života. Često osjećaju izvjestan supanj odgovornosti za roditeljske nesporazume, kao i vlastitu krivicu. Istovremeno se nerijetko spoljava i ljutnja zbog toga što ih je zadesilo. Ovo je razvojno doba kada je dijete tipično samocentirano i razvod doživljava kao smetnju. Iz ovog razloga moguć je obrazac ponašanja izbjegavanja oba roditelja, posebno ukoliko ih roditelji terete svojim nerazriješenim problemima. Postoji rizik od akademskog neuspjeha, depresije, pojave delinkventnog ponašanja, suicidalnih ideacije, promiskuiteta ili zloupotrebe psihoaktivnih supstanci.

Pojedini adolescenti u ovakvim okolnostima željet će imati vrlo malo, ili čak i nikakvog kontakta s jednim od roditelja. Ovo mora biti u potpunosti shvaćeno. Nekad je to rezultat otuđenja jednog roditelja, nekad je rezultat frustriranosti roditeljskim konfliktom, nekad je rezultat adolescentove vladtite moralne procjene prilikom razvoda braka. Neki put ovo je rezultat dugotraje frustracije koja se razvila u odnosu s datim roditeljem. Kada je adolescent starije uzrasne dobi (15 do 17 godina) postojan u svom iznošenju obrasca kakvo bi roditeljstvo trebalo da bude njegov stav je potrebno ozbiljno uzeti u razmatranje.

Plan roditeljstva koji je potreban za djecu ove uzrasne dobi potrebno je fokusirati oko nekoliko značajnih stavki:

1.Plan dijeljenja vremena koji sadrži vrlo širog opseg mogućnosti. Mnogi adolescenti preferiraju jedan primarni dom, često i iz razloga da ne bi zbunjivali svoje vršnjake. Istovremeno, često će poželjeti da vikende provode sa drugim roditeljem. Neki će preferirati više balansiran modus provođenja vremena s roditeljima tj. 50/50%. Ovo u velikoj mjeri ovisi o tome kakav je njihov međusobni odnos bio prije nego što je na scenu stupila rastava braka roditelja. Često će koristiti odlazak kod jednog od roditelja kako bi se malo distancirali od drugog, i obratno. Gotovo po pravilu adolescent će imati što reći o tome kakav bi roditeljski plan želio, koje su njegove sugestije, zamjerke i sl.

2.Adolescent može zahtijevati drugačiji raspored ego što je to izinio njegov brat ili sestra. Ovo može ovisiti o mnogim činiocima, kao i vlastitim željama, naklonosima i preferencama adolescenta.

3.        Potrebno je uzeti izjavu o potrebi bilo kakvih usluga savjetovanja ili psihološke podrške, uključujući terapiju, savjetovanje u slučajevima zloupotrebe psihoaktivnih supstanci itd.

4.        Roditelje je potrebno usmjeriti ka tome da ne povjeravaju vlastite probleme svom tinejdžeru i podržati ih da zadrže zdrave međusobne granice.

5.        U slučajevima ozbiljnog konflikta može biti ugrožena adolescentova autonomija i odvajanje u odnosu na oba roditelja. Ne tako rijetko potrebno je sprovoditi adekvatan monitoring djeteta kao i kako bi se na vrijeme ustanovila eventualna odstupanja od normalnog razvoja.

 

Etička pitanja u evaluaciji roditeljske podobnosti

Određivanje skrbništva smatra se jednim od najdelikantijih, najtežih i najodgovornijih pitanja u radu forenzičkog psihologa. Područje je iznimni kompleksno i često propraćeno visokim stupnjem tenzija sa više strana. Tokom procjenjivanja vrlo često bar jedan od roditelja osjetit će se obeštećenim i vršit će pritisak na procjenjivača, neki put i na dijete.

Procjenivači mogu izbjeći etičke probleme vodeći računa o sljedećem:

  1. Prihvatanje uloge projenjivača od strane suda. Izbjegavanjem da se bude agnažiran od jedne strane prilikom rasprave od skrbništvu, već da se procjena naloži od strane suda, forenzički psiholog omogućava sebi da održi neophodnu profesionalnu distancu.
  2. Korištenje saglasnosti. Informiranje i korištenje saglasnosti prije no što se započne s procedurom evaluacije omogućava ispitivaču da objasni osnovne principe procjene, kao i da se roditeljima objasni uloga procjenjivača, te procedure samog procesa. Sugerira se da se potpiše i dokument o informiranosti i saglasnosti s procedurama procjene.

3.     Zadržati pravnu i kliničku nepristrasnost.  Pojedine sugestije vezane za ovo pitanje odnose se na sljedeće: potrebno je provesti približno isti broj intervjua s oba roditelja; psihološke testove također je potrebno administrirati obojici roditelja; poželjno je provesti isto vrijeme opservacija djeteta s svakim od roditelja ponaosob; uzeti u razmatranje potencijalne snage i slabosti oba roditelja ponaosob; u izvještaju se pobrinuti da zabrinutosti i želje jednog roditelja nisu naglašene ili potčinjene onima vezano za drugog roditelja.

4. Obezbijediti odgovarajuće informacije vezano za povjerljivost i orktivanje informacija.  Preporučuje se ovo učniti usmenim putem, kao i pismenom saglasnošću koju pregleda i potpisuje svaki od roditelja.

5. Izbjegavati dvostruke odnose. Značajno je da dodijeljeni procenjivač roditeljske podobnosti ne treba da učestvuje u medijaciji roditeljskog konflika, niti treba da obavlja terapeutske zadatke. Njegova uloga na sudu je jasna. On je ekspert na sudu u svrhu beneficije samog djeteta. Ukoliko se od eksperta po obavljanju evaluacije zatraži da zauzme drugačiju ulogu poput npr. koordiniranja roditelja i sl. ovo može biti odgovarajuće posebno u okolnostima nedostatnosti raspoloživih psihologa. U ovakvim okolnostima potrebno je adekvatno informirati oba roditelja i dobiti njihovu saglasnost za daljnji rad. O posebno dvije stavke potrebno je informirati participante ovakve progresije procesa. Prva je da psiholog neće moći svjedočiti kao procjenjivač na sudu u budućnosti. Isto tako potrebno je informirati stranke o tome da se u budućnosti psiholog ne može upustiti u ulogu evaluatora, u slučaju sticanja novih informacija npr. jednom kad dođe do promjene njegove uloge.

6. Sticanje specijaliziranog obrazovanja. Vješti procjenjivači roditeljske sposobnosti su temeljni, etični i pažljivi stručnjaci koji su vremenom stekli interdisciplinarno obrazovanje i iskustvo.

U svrhu procjenjivanja adekvatnosti skrbništva nad djetetom razvijeno je više različitih psiholških isntrumenata. Ovom prilikom ogranit ćemo se na predočavanje njih tri: Ackerman-Schoendorfove skale za procjenu roditeljske podobnosti (ASPECT), Bricklinove perceptivne skale (BPS) i Test perepcije odnosa (PORT).

Ackerman-Schoendorfove skale za procjenu roditeljske podobnosti (ASPECT)

ASPECT je klinički alat dizajniran da pomogne profesionalcima iz oblasti mentalnog zdravlja u činjenju preporuka vezano za roditeljsku podobnost. Instrument generira podatke iz nekoliko izvora: intervjuiranja, psihološkog testiranja i opserviranja ponašanja. Od testova roditeljima se administrira MMPI-2, Roršahov test, kao i inteligencije. Djetetu se administrira Roršahov test, test inteligencije i testovi postgnuća, kao i projektivni testovi dovršavanja priče. Roditelji popunjavanju i Upitnik o roditeljstvu sačinjen od 57 otvorenih pitanja koja se odnose na različite aspekte roditeljstva i skrbi nad djetetom.

Informacije iz pobrojanih izbora se kombinuju u Indeks roditeljske podobnosti (PCI) čiji cilj je da uputi na ukupan indeks roditeljske efikasnosti. Indeks roditeljske podobnosti sačinjava 56 ajtema sa odgovorima da/ne. Ajtemi su raspoređeni u tri subskale:

a) opservacionu  (procjena roditeljske samo-prezentacije);

b) socijalnu (prikladnst društvene sredine roditelja);

c) kognitivno-emocionalnu (kognitivni i emocionalni kapaciteti za brigu o djetetu).

Instrument sadrži i 12 “kritičnih ajtema” namijenjenih da se otkriju ozbiljniji deficiti no što to sumira Indeks roditeljske podobnosti.

Temporalna stabilnost ASPECT instrumenta je nepoznata. Nema izvještaja o test – retest analizama (Grisso, 2003). Postoje i druge poteškoće u pogledu detreminiranja psihometrijskih kvaliteta ovog testa, te u literaturi nailazimo na preporuke za njegovim daljnjim revidiranjem, usavršavanjem kao i sprovođenjem studja o njegovim psihometrijskim vrijednostima.

Bricklinove perceptivne skale (BPS)

Instrument je dizajniran s namjenom korištenja u kontekstu procjenjivanja roditeljske podobnosti. U biti se radi o projektivnoj mjeri roditeljske podobnosti, obezbjeđivanju podrške, konzistentnosti u budućnosti, kao i posjedovanju željenih osobina. Sastoji se iz 64 ajtema (po 32 za svakog roditelja) raspoređena u četiri skale. Odgovori se dobijaju tako što dijete iglom buši rupice kroz karte na kojima su linije koje označavaju dva ekstrema “veoma dobro” ka “ne tako dobro”. Roditelj izbora je onaj koji dobije više pozitivnih ocjena u kontekstu 32 odgovora. Ovim instrumentom se zaključci o roditeljskoj podobnosti dobijaju od strane djeteta tj. reprezentacija njegovih interakcija sa svakim od roditelja ponaosob. Autor instrumenta je preferirao da uzme u obzir djetetove nesvjesne preference smatrajući ih značajnijim od objektivnih mjera roditeljskog ponašanja.

Slično problematici defniranja psihometrijskih kvaliteta ASPECTA, i Bricklinovim perceptivnim skalama ne pripisuju se čvrsta psihometrijska svojstva.

Test perepcije odnosa (PORT)

Test je specifično dizajniran i to kako bi se koristio u svrhu ocjenjivanja podobnosti za roditeljstvo, posebno u pravcu detektiranja psihološke bliskosti s djetetom kao i tipovima interakcija koje se odvijaju na relaciji roditelj – dijete. Radi se o projektivnom testu zasnovanom na djetetovom crtežu ljudske figure. Djetetu se daje zdatak da nacrta 7 crteža koji se ocjenjuju na osnovu konfiguracije djeteta, roditelja, kao i ukupne porodice.

Ograničenja PORT testiranjem slična su onima kod ranije prezentiranog projektivnog testa, BPS-a.

 

Vaša, dr Sandić

Nasilje u porodici

Main_Main_domestic-violence32075_246535046_2978Ova pojava, fenomen, definira se fizi?kim ili seksualnim napadima na bra?nog druga, partnera ili brata, odnosno sestru, od strane ?lana porodice. Ovakvo nasilni?ko ponašanje ne tako rijeko propra?eno je i razli?itim oblicima zlostavljanja djeteta, posebno fizi?kim zlostavljanjem. Nasilništvo supruga nad suprugom, usljed ve?e fizi?ke snage muškarca, može dovesti do ozbiljnih fizi?kih povreda žrtve. Prijavljuju se i slu?ajevi nasilni?kog ponašanja supruga nad supruzima uz istovremeno notiranje da izvjestan broj ovakvih napada rezultia iz samoodbrane.  Špekulira se da se u pogledu u?estalosti nasilja u ku?i vrlo izvjesno naj?eš?im oblikom nasilni?kog ponašanja doga?a nasilje me?u bra?om ili sestrama, no precizni epidemiološki podavi o ovakvom obliku nasilja u porodici prili?no su nedostatni kako  se ovaj tip nasilni?kog ponašanja po pravilu najre?e prijavljuje policiji, službama socijalne zaštite i drugim organima koji registriraju i u?estvuju u nastojanjima da se realizira medijacija ovakvih konflikata. U literaturi nalazimo i na podatak da oko 25% muškaraca koji tuku supruge ispoljavaju i fizi?ko nasilništvo nad svojom djecom.

 

A. Faktori koji su u direktnoj sprezi s ispoljavanjem nasilja u porodici

Istraživanja ovog fenomena obilatog agresivitetom ukazala su da se nailje u porodi?nom miljeu sre?e u svim društvima i razli?itostima socio-kulturnog i religijskog konteksta. Nastojanja detektiranja i preciziranja faktora rizika omogu?avaju kreiranje adekvatnijih preventivnih programa kojima se dejstvuje u domenima privatne, sekundarne i tercijarne prevencije. Ovom prilikom sintetizirat ?emo krucijalne faktore rizika kako ih iznose Fulero i Wrightsman (2005), te ekspert iz oblasti lostavljanja djeteta i nasilja u porodici, Richard Gelles (1980):

  1. Intergeneracijski fenomen nasilni?kog ponašanja kojim se ukazuje na stanovitu vjerovatno?u da ?e osoba koja je u djetinjstvu pretrpjela zlostavljanje u primarnog porodici pokazivati ve?u tendencu ispoljvanja nasilja u svojoj sekundarnoj porodici, za raaliku od subjekata koji  nisu trpjeli zlostavljanje u dje?ijem uzrastu. ?ini se da svjedo?enje nasilju u dje?ijoj uzrasnoj dobi ima snažniji uticaj na docnije ispoljavanje nasilja u porodici nego kad je dijete meta nasilni?kog ponašanja od strane roditelja. Dje?aci koji proživljavaju oboje pokazuju ve?u tendencu da u odrasloj dobi u svom sekundarnom domu ispoljavaju fizi?ku brutalnost nad uku?anima. Svakako je zna?ano navaesti  da svko djete,   žrtve nasilništva u porodici, nužno ne postaje  nasilnik u adultnom uzrastu, u svojoj sekundarnoj porodici.
  2. Nasilje nad ženama se zbiva u podru?ju svih socio – ekonomskih stratuma. Ipak, ustanovljeno je da je ono u?estalije kod muškaraca nižeg obrazovnog nivoa. Na dalje, demografske razlike me?u supružnicima mogu uticati u pravcu pove?anja rizika od nasilništva (npr. brakovi u kojima supruga ima ve?i obrazovni status, razli?itost religijskih uvjerenja itd.)
  3. Upotreba alkohola, o?ekivano, zna?ajan je faktor rizika za ispoljavanje nasilništva u porodici. Tu je svakako i upotreba Kokaina, kao i Metafetamina (engl. speed).
  4. Siromaštvo se pokazuje u?estalijim u porodicama u kojima se registrira nasilni?ko ponašanje nego u dobrostoje?im porodicama. Istovremeno, ovaj faktor nije nužna odrednica za ispoljavanje nasilja u porodici.
  5. Socijalna izolacija se po Gellesu ukazuje tre?im zna?ajnim faktorom koji korelira sa porodi?nim nasiljem i razli?itim oblicima zanemarivanja djeteta. To su porodice sa oskudnim kontaktima sa rodbinom i vrlo limitiranom i rijetkom komunkacijom sa porodi?im prijateljima, kao i nedostatnim angažmanom u razli?ite oblike društvenog angažmana.
  6. Socijalni stres može se pojaviti u kombinaciji s nekim od prethodno navedenih faktora, ili izlovan može voditi pojavi nasilni?kog ponašanja u porodici. U ovakve stresore ubrajaju se gubitak posla, bra?ni konflikti, nizak nivo obrazovanja jednog ili oba bra?na druga, op?enito loši socio – ekonomski uslovi življenja, te razli?ite druge okolnost kojie djeluju u pravcu povišenja nivoa stresa koji zna?ajno negativno interferira u podru?ju prosje?nog, adekvatnog, norrmalnog funkcioniranja unutar porodice porodice.

 

 

B.Ozbiljnost fizi?kog povrje?ivanja i faktori rizika od letalnog ishoda

U klasi?noj forenzi?koj znanosti težina tjelesnih povreda gradira se u smislu, lakih, srednjih i teških tjelesnih povreda. Ove posljednje mogu rezultirati i smrtnim ishodom, što se zna dogoditi u slu?ajevima ponavljanog nasilja u porodici. Lakše tjelesne povrede odnose se npr. na modrice, ogrebotine i sl. povrede koje ne ostavljaju trajne posljedice niti imaju negativnu interferencu na žrtvin socijalni, radni i druge kapacitete. Njih je ujedno i najteže koristiti kao dokazni materijal u slu?aju podizanja optužnice. Srednje teške tjelesne povrede ve? su ozbiljnije prirode, lakše ih je dokazati medicinskim pregledom. Istovremeno one su i jasnija indicija fizi?kog nasilja, te ih je u slu?aju pokretanja sudskih sporova znatno lakše dokazati adekvatnom medicinskom dokumentacijom. Teške fizi?ke povrede takve su da ozbiljno ugrožavaju žrtvino zdravlje, kao i adekvatno op?e funkcioniranje (npr. teška povreda prsta violiniste ili pijaniste zna?ajno ?e se negativno interferirarti na realizaciju njegvog, odnosno njenog, budu?eg profesionalnog angažmana u muzici). Najteže iz ove kategorije su tjelesne povrede sa mogu?im smrtnim ishodom (npr. frakture lobanje, epiduralni hematom, rupture unutarnjih organa i sl.).

Istraživanja nasilja uku?i dala su neke indicije koje se smatraju zna?ajnim prognosti?kim faktorom nasilja u ku?i koje može rezultirati sm?u žrtve. Od psihi?kih poreme?aja zna?ajno je izdvojiti  subjekte koji pate od sumanutosti po tipu patološke ljubomore. Usljed svojih sumanutih ideja skloni su upornom, opsesivnom uho?enju bra?nog druga, neosnovanim, kao i nekontroliranim izlivima bijesa budu?i da i u onome što nema nikakvu potporu u realitetu, na osnovu svoje sumanutosti (ozbiljnog poreme?aja mišljenja koje karakterizira pojedina psihoti?na stanja) patološki ljubormoran subjekt dolzi da ubjednjenja da je varan, te je i te kako slokn fizi?kom povje?ivanju koje katkad poprima i brutalna obilježja, te je mogu? i letalan ishod. Najzna?ajniji faktor predvi?anja nasilja u porodici svakako podrazumijeva ve? registrirano nasilni?ko ponašanje u porodi?nom miljeu, posebno ako je pri tome korišteno oružje. Iz ove grupe nazvane prethodna istorija pojedini autori (Campbell i sar., 2003; Websdale, 1999; Wolfgang,, 1958; prema Jackson, 2007) izdavaju osobito pokušaje gušenja i prisilne seksualne odnose. Koriste?i se podacima dobijenim razli?itim skalama procjene rizika od opasnosti Campbell i sar. (2003; prema Jackson, 2007) došli su do zaklju?ka da su žene koje su ubijene u aktu porodi?nog nasilja bivale su primoravane na seksualne odnose 7.6 puta više, kao i preživjele pokušaje davljenja 9.9 u?estalije u usporedbi s kontrolnom grupim zlostavljanih žena. Uho?enje supruge propra?eno prijetnjama tako?er se dovodi u spregu s ve?om incidencom nanošenja iznimno teških tjelesnoh povreda sa mogu?nim smrtnim ishodom u okolnostima porodi?nog nasilja. Istaživanja su pokazala i da su supruge koje se odvoje iz zajedni?kog života sa nasilnim suprugom pod ve?im rizikom od letalnog nasilja, posebno ukoliko je zlostavlja? pokazivao naglašene tendence za kontrolom nad njima (Campbell i sar., 2003; prema Jackson, 2007). Zna?ajna korelacija porodi?nog nasilja i letalnog ishoda pokazala se i u slu?ajevima kada zlostavlja? žrtvi prijeti smr?u (Browne 1987; Campbell 2003; prema Jackson 2007). U odnosu na problem zloupotrebe psihoaktivnih supstanci istraživanja Campbella i saradnika (2003, prema Jackson, 2007) pokazala su da je redovito opijanje bra?nog druga u tješnjem odnosu sa letalnim ishodom nasilja u porodici no što je zloupotreba drugih psihoaktivnih supstanci.

C.  Sindrom zlostavljane žene

maxresdefault

Žene koje trpe zlostavljanje u porodici mogu zadobiti psihopatološke posljedice terminološki uokvirene sindromom zlostavljane žene. Dokazivanje ovakve psihloške lezije može se ukazati potrebnim u okolnostima podizanja optužnice za nasilništvo u porodici kako bi se potkrijepili fizi?ki dokazi maltretiranja. Sindrom podrazumijeva tri kriterija koji istovremeno obilježavaju post-trumatski stresni poreme?aj uz dodatna tri znaka identificirana na osnovu mnogobrojnih studija psiholoških posljedica fizi?kog zlostavljanja od strane bra?nog partnera.  Simptomi koji se odnose na klasi?ne simpome post – traumatskog stresnog poreme?aja su:

  • ponovno proživljavanje traume na javi u obliku nevoljnih sje?anja ili u snovima;
  • izbjegavanje situacija koje podsje?aju na traumu ili koje je mogu proizvesti,
  • tupost u op?em reagiranju u odnosu na okolinu i/ili hiperiritabilnost.

Dodatna tri znaka koji upotpunjuju klini?ku sliku sindroma zlostavljane žene su:

  • kidanje interpersonalnih relacija usljed nametnute izolacije i kontrole koju je provodio zlostavlja?;
  • problemati?nu predstavu vlastitog tijela kao i šarolike somatske tegobe;
  • poteško?e u ostvarivanju normalnog seksualnog odnosa.

 

Posljedice nasilni?kog ponašanja s obzirom na dijete (skiricane u vrlo kratkom obliku)

?ak i kada djeca nisu direktne žrtve fizi?kog nasilni?kog ponašanja u porodici, ovakav porodi?ni ambijent neminovno ?e uticati negativno na djetetovo normano psihološko funkcionranje, koo i  sazrijevanje. Nasilni?ko ponašanje u domu dijete doživljava naj?eš?e na taj na?in da želi da odbrani žrtvu, ali to nije u stanju u?initi u odnosu na vlastitu fizi?ku si?ušnost i nedostatak snage u odnosu na odraslu osobu koja sprovodi fizi?ke nasilni?ke akte. Ovo kod djeteta sem osje?aja straha provocira i osje?anja vlastite nemo?i i bespomo?nosti koji se u zna?ajnoj mjeri negativno interferiraju sa psihološkim razvojem i stvaranjem cjelovite i zrele predstave o vlastitoj li?nosti i vrijednostima, kao i kapacitetima. Na nesvjesnom planu dijete je i ljuto na žrtvu što, s obzirom na to da je odrasla osoba, ne uspijeva na?i rješenje za vlastitu patnju tj. da otkloni nasilni?ko ponašanje kojem ne uspojeva da stane u kraj.

Djeca u školskoj uzrasnoj dobi podložna su subjektivnom tuma?enju nasilništva u porodici kao plodom parcijalne vlastite krivice. Ova zbivanja nastoje tajiti od drugih, uz istovremenu preplavljenost osje?anjima straha, stida i žalovanja nad žrtvom. Ponavljano nasilje u porodici može pokazati zna?ajne negativne interference sa djetetovim akademskim postigu?ima u školi. Ukoliko ono pribjegne mehanizmu ego odbrane definiranom kao identifikacija sa agresorom mogu?e je i delinkventno ponašanje, kao i po?etak zloupotrebe razli?itih psihoaktivnih supstanci.

Porodi?no nasilje teško podnosi i dijete adolescentne uzrasne dobi. Adlescent ?e na ovakva zbivanja reagirati izlivima bijesa, stidom, kao i otvorenim osje?anjima da je izdan. Bunt protiv autoriteta koji je normalna propratna poava ove uzrasne dobi može rezultirati zna?ajnim akademskim neuspjehom, velikim brojem neopravdanih izostanaka sa nastave kao i interesom za delinkventno ponašanje, zloupotrebu psihoaktivnih supstanci, promiskuitet i druge oblike antisocijalnih radnji.

Interveniranje

Interveniranje u okolnostima porodi?nog nasilja uglavnom obuhvata mjere primarne, sekundarne i tercijarne prevecije. U domenu primarne prevencije ne postoje razvijene posebne službe koje bi se bavile ovom problematikom, ve? du podobne razli?ite aktivnosti iz svih segmenata društvenih zajednica. U prvom redu ovo se odnosi na edukaciju stanovništva o ovom problemu kao i potrebi da se, ukoliko se isto doživljava u okviru vlastitog doma ili primijeti, odnosno posumnja u obitelji drugog, može i treba posavjetovati sa nadležnim službama mentalnog zdravlja kao i razmotriti konsultacije sa adekvatno educiranim i kvalificiranim kadrom o zakonskim putevim rješavanja date problematike.

Sekundarnom prevencijom nastoji se obuhvatiti populacija koja je ve? bila žrtva porodi?nog nasilja. U ovom kontekstu razvijajurefusetobevict se razli?iti programi od npr. sigurnih ku?a gdje se mogu skloniti žene koje doživljavaju ponavljano nasilništvo od strane supruga, klubova samopomo?i, te razli?itih psihoterapijskih individualnih i grupnih intervencija kako za žrtve, tako i za po?initelje nasilnog akta. Za razliku od žrtvi koje su ?eš?e sklone samoinicijativno potražiti stru?nu psihološku pomo?, po?inioci nasilnog akta daleko ?eš?e na psihološki tretman budu upu?eni od strane suda.

Tercijarna prevencija uglavnom se bavi  privremenim uklanjanjem nasilnika iz porodi?nog miljea. Ovisno o ozbiljnosti nanesenih povreda i stupnju traumatizacije ovo može biti na kra?i vremenski period, npr jedan dan, ili na nekoliko dana. Mjerama tercijarne prevencije vrši se i sklanjanje žrtvi iz miljea u kome se zbivalo, odnosno zbiva zlostavljanje. Ovo su daleko naj?eš?e žene. Neki put žrtva se sklanja u bolnicu. U svim razvijenijim društvenim zajdnicama postoje i npr. sigurne ku?e za privremeno odvajanje žrtve od nasilnika.

Ubistvo u samoodbrani

Uloga forenzi?kog psihologa sem u programima primarne, sekundarne i tercijarne prevencije porodi?nog nasilja može se pokazati iznimno zna?ajnom kada se u ovakvim porodicama dogodi da žrtva izvrši ubistvo nasilnika. U ovom okolnostima po?inioc homicida nerijetko se poziva na ?injenicu da je ubistvo po?injeno iz nužde, u samoodbrani. Mogu?e je i da ?e se odbrana pokušati utemeljiti na neura?unljivosti.

U slu?aju su?enja za ubistvo bra?nog druga svjedo?enje eksperta iz oblasti mentalnog zdravlja, psihijatra ili psihologa, od esencijalnog je zna?aja. Kao i ve?ini sudskih sporova koji mogu involvirati forenzi?ko psihološko vješta?enje, i u su?enjima za ubistvo bra?nog partnera i odbrana i tužitelj mogu pozvati forenzi?kog vještaka sa svoje strane zastupaju?i razli?ite, opnentne interese.  Forenzi?ki psiholog koji ?e svjedo?iti u odbranu po?inioca homicida mora biti visoko kvalificiran i obu?en da adekvatno testira i dokaže postojanje sindroma zlostavljane žene. Dokazni materijal nužno je predo?iti u skladu sa nau?no validnim postulatima.

 

Procjena rizika od porodi?nog nasilja

Procjena rizika od ponovnog ispoljavanja nasilja u porodici uglavnom se dobija iz izvještaja žrtve. U odnosu na to da se radi o kompleksnom fenomenu sa mogu?im dalekosežnim negativnim posljedicama sugeira se da procjena rizika obuhvati i ostale mogu?e izvore informacija poput. nasilnika osobno, druge ?lanove porodice, susjede, kolege na radnom mjestu kako žrtve tako i nasilnika, kao i informacije koje se mogu dobiti iz centara socijalne zaštite, prethodnih policijskih zabilješki i izvještaja i sl.

U forenzi?koj psihologiji razvijeno je više instrumenata namijenjenih predikciji porodi?nog nasilja. Iz razloga potvr?enja njegove  empirijske validnosti, kao i rezultata koji pokazuju na visok stupanj vrijednosti u procjeni porodi?nog nasilja, pristupit ?e se ilustriranju Vodi?a za procjenu rizika supružni?kog napada.

Vodi? za procjenu rizika supružni?kog napada (SARA)

Instrument je dizajniran u vidu strukturiranog seta smjernica sa svrhom procjenjivanja rizika od ponavljanog nasilja u porodici. Kodiranje se vrši na osnovu podataka dobijenih intervjuiranjem i podacima o slu?aju. On identificira 20 faktora rizika od kojih se svako kodira broj?anom vrijednoš?u od 0 do 2. Faktorima SARA instrumenta obuhvata se široko podru?je egzistencije popt npr. napada na druge ?lanove porodice ili poznanike, kršenje uslovnog puštanja na slobodu, poteško?e vezano za zaposlenje, svjedo?enje nasilju ili bivanjem žrtve istog u primarnoj porodici, suicidalne ili homicidne ideacije ili namjera, simptomi psihoze ili manije, diganosticirani poreme?aj li?nosti, fizi?ki ili seksualni napad itd.

U instrument su inkorporirani i tzv. kriti?ni ajtemi koji se kodiraju u vidu njihovog prisustva ili odsustva. Rezultati ispitivanja u kona?nosti se ocjenjuju procjenom rizika u smislu niskog, umjerenog ili visokog rizika.

TJELESNA DISMORFIJA (iskrivljena predstava nekog dijela tijela)

1438216528492

Morfeus u grčkoj mitologiji božanstvo je sna. No, to nema nikakvu sponu s dismorfijom koja označava poremećaj oblika.

U klasičnoj medicinskoj znanosti morfologija se bavi strukturom, oblikom. Zanimljivo je da se u novoj, revidiranoj američkoj klasifikaciji psihičkih poremećaja (DSM 5) pojavljuje tjelesni dismorfični poremećaj (engl. body dysmorphic disorder) i to u okviru grupe opsesivno kompulzivnih poremećaja (OKP). Očekuje se da će nova klasifikacija psihičkih poremećaja Svjetske zdravstvene organizacije (najavljena za 2018. godinu), koja je zvanični dijagnostički sistem u BiH, biti značajnije usklađena sa DSM sistemom. Bilo bi opravdano, u odnosu na jasne maifestacije kliničke slike tjelesnog dismorfičnog poremećaja, da se isti nađe u novom dijagnostičkom klasifikacijskom sistemu – adekvatna dijagnoza u medicini nužan je preduslov za uspješan tretman.

Šta je to “tjelesna dismorfija”?

Poremećaj je psihološkog porijekla i za postavljanje dijagnoze nužno je da se u kliničkoj slici ispolje:

  1. Preokupacija subjekta jednim ili više osobnih tjelesnih “defekata” koji nisu uočljivi drugima, ili ih drugi percipiraju kao vrlo blage, odnosno zanemarive – za razliku od pacijenta. Oboljeli od tjelesne dismorfije ubjeđenja je ja izgleda vrlo ružno, abnormalno ili deformirano.

B. U nekom razdoblju trajanja ovog poremećaja subjektvo ponašanje i (ili) mentalni proces podliježe ponavljajućem opsesivno – kompulzivnom obrascu ( npr. učestalo gotovo prinudno ogledanje u ogledalu, slična opsesivna problematika poređenja sa drugim osobama, ekscesivno njegovanje vanjskog izgleda, ekscesivna potreba za kozmetičkim uslugama i sl.). Ove radnje, kao i u slučaju klasičnog oblika opsesivno kompulzivnog poremećaja, subjekat vrlo teško da može kontrolisati, impuls za njihovim izvršenjem vraća se tj. repetitivnog je karaktera, dok samo izvršenje radnje u principu ne umanjuje lični nemir, strah, tjeskobu.

C. Ove osobne preokupacije prouzrokovat će značajan stres ili poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju osobe koja pati od tjelesnog dismorfičnog poremećaja.

D. Značajno je da, ukoliko se preokupacija odnosi na tjelesne masnoće ili kilažu, klinička slika ne ukazuje na neki od poremećaja prehrane (npr. anoreksija, bulimija i srodni poremećaji).

body-dysmorphic-disorder-signs

PODTIP:

MUSKULARNA DISFORIJA

Američki klasifikacijski sistem posebno izdvaja vid poremećaja gdje dominira mišićna dismorfija.  Ovaj tip tjelesnog dismorfičnog poremećaja ispoljava se prevashodno kod muškaraca. Obilježen je predodžbom da je vlastito tijelo isuviše maleno ili nedovoljno muskularno. Značajno je da, objektivno posmatrano, ove osobe karakterizira sasvim normalna vanjština ili su čak iznimno muskularni. Većina, ali ne svi, sprovode različite dijetalne režime, prekomjerno vježbaju nekada i do te mjere da prouzrokuju tjelesna oštećenja.

Nivo subjektovog uvida u vlastito stanje izrazito je varijabilan. Isti se kreće u rasponu od dobrog, jasnog uvida d je osobna predodžba deformirana do izrazito poremećenog osobnog uvjerenja tj. apsolutnog izostanka uvida u iskrivljenost osobne predstave o vlastitom izgledu.

Kakve bliske odnose gajite? *RSQ psihoanalitičke skale samoprocjene

Upitnik skala me?uljudskih odnosa (RSQ)

RSQ je instrument dizajniran u svrhu procjene tipa interpersonalnih bliskih spona na osnovu postulata psihoanaliti?ke teorije vezivanja. Mogu?e ga je koristiti i u tre?em licu kako bi se procjenio tip vezivanja druge osobe. Koristiti se u svrhu op?e orijentacije u domenu:

images

-bliskog interpersonalnog odnošenja,

-u procjeni romanti?nih veza, ili

-specifi?nih tipova me?uljudskog odnošenja (npr. adolescentsko razdoblje, aspekti nasilja itd.)

Upute: Pro?itati svaki od predo?enih iskaza i ocijeniti u kojoj mjeri vjerujete da iskaz najpodesnije opisuje vaša osje?anja o bliskim odnosima (Odgovorima se pridružuju broj?ane vrijednosti od 1 do 5 s tim da 1 ozna?ava uop?e se ne odnosi na mene, a 5 veoma poput mene).

____________________________________________________________

 1.  Iznalazim da mi je teško da ovisim o drugim ljudima.

 2.  Veoma mi je zna?ajno da se osje?am nezavisnim (nezavisnom).

 3.  Lako mi je emocionalno se zbližiti sa drugima.

 4.  Želim se kompletno stopiti sa drugom osobom.

 5.  Brinem da ?u biti povrije?en(a) ukoliko si dopustim suviše blizine sa drugima.

 6.  Ugodno mi je bez bliskih emocionalnih odnosa.

 7.  Nisam siguran (sigurna) da se uvijek mogu osloniti na druge kada su mi potrebni.

 8.  Želim biti u potpunoj emocionalnoj bliskosti sa drugima.

 9.  Brine me kad sam sam(a).

10.  Nije mi problem da ovisim o drugim ljudima.

11.  ?esto brinem da me romanti?ni partner uistinu ne voli.

12.  Iznalazim da je teško drugima vjerovati u potpunosti.

13.  Brine me kada mi se drugi ljudi isuviše približavaju.

14.  Želim emocionalno bliske odnose.

15.  Uredu mi je da drugi ljudi ovise o meni.

16.  Brine me da me ljudi ne vrednuju onoliko koliko ja vrednujem njih.

17.  Ljudi nikada nisu tu kada ti trebaju.

18.  Moja želja za potpunim sjedinjenjem nekada ljude uplaši.

19.  Vrlo mi je zna?ajno da se osje?am samozadovoljnim (samozadovoljnom).

20.  Osje?am nervozu kada mi se iko isuviše približi.

21.  ?esto brinem da moj romanti?ni partner ne?e htjeti ostati sa mnom.

22.  Preferiram da drugi ljudi ne ovise o meni.

23.  Brinem o tome da ?u biti napušten(a).

24.  Nekako mi je neugodno da sam blizak (bliska) s drugima.

25.  Nalazim da su drugi nevoljni da budu bliski sa mom u onoj mjeri u kojoj bih ja to želio (željela).

26.  Više volim da ne ovisim o drugima.

27.  Znam da ?e drugi biti tu kada mi zatrebaju.

28.  Brinem da me drugi ne?e prihvatiti.

29.  Ljudi me ?esto žele u bliskijem odnosu no što je to meni ugodno.

30.  Iznalazim da je prili?no lako zbližiti se s drugima.

___________________________________________________________

Interpretiranje rezultata:

15-35: Sre?ni ste da ste uspješni u stvaranju i održavanju pozitivnih i produktivnh me?uljudskih odnosa sa osobama u svom okruženju.

36-55: Posjedujete kapacitete da se angažirate u sretne i produktivne me?uljudske odnose; molimo provjerite ?estice kojima se dodijelili 3 ili više bodova. Ovo su elementi koji mogu ukazati na blokade u Vašem menadžmentu me?uljudskih odnosa.

56 i iznad: ?ini se da je velik dio vašeg iskustva sa samim sobom i sa drugima disfunkcionalan. Možda bi bilo dobro da se obratite nekom za savjetovanje ili psihoterapiju kako biste na?inili medijaciju i minimiziranje istih u budu?nosti.

 

  • Sigurno vezivanje: prosje?na vrijednost ?estica  3, 9 (inverzno), 10, 15 i 28 (inverzno)
  • Izbjegavaju?i (bojažljiv): prosjek je ?estica 1, 5, 12, 24.
  • Preokupirano vezivanje: prosje?na vrijednost ?estice 6 (inverzno), te ?estice 8,16 i 25.
  • Odbacuju?e vezivanje je prosjek ?estica 2, 6, 19, 22,

Sigurni (autonomni) tip vezivanja: Osoba gaji dugotrajne veze ispunjene povjerenjem; obilježava je stabilno samopoštovanje; dijeli osje?anja sa bliskim osobama; ne ustru?ava se potražiti društvenu podršku.

Preokupirani tip vezivanja: Osoba osje?a neprijatnost prilikom pokušaja zbližavanja sa drugima; gaji zabrinutost da je partner suštinski ne voli; postaje nazna?eno uznemirena kada vezi prijeti okon?avanje.

Izbjegavaju?i (nesigurni) tip vezivanja: Osoba ima stanovitih problema sa intimnoš?u; ulaže malo emocija u socijalne i romanti?ne relacije; nesposobna je ili nevoljna da podijeli vlastita osje?anja i/ili misli sa drugima.

Dezorganizirano vezivanje: Naglašen je ambivalentan stav subjekta u odnosu na bližu interpersonalnu relacijuOsoba je sklona, korste?i se reakcionim formacijiom i drugim patogenim ego odbranama preuzimati ulogu roditelja u intimnoj vezi; sklona je i postati upija?em partnerovih problema. Dezorganizirano vezivanjej ?esto je asocirano uz razli?ite oblike psihopatologije.

___________________________________

Nadam se da Vam je ovo testiranje bilo zabavno, a i da ste dobili neke korisne informacije o sebi, kao i Vama bliskim osobama. Mogu?ni loši rezultati ne ukazuju na stoprocentnu pouzdanost, ali svakako mogu poslužiti kao indikacija da je potrebno poraditi na sebi i kvalitetu Vaših bliskih me?uljudskih relacija kako bi svoj život, svijet u sebi i onaj oko Vas na?inili ugodnijim mjestom za življenje.

Lp,

DrS.

Déjà vu

deža vi

Déjà vu (franc. već viđeno) je subjektivni doživljaj da se nova situacija već dogodila, da je nekad ranije viđena, odnosno doživljena. Traje vrlo kratko, od nekoliko sekundi do par minuta. U ovom stanju ne  samo da se situacija u kojoj se subjekat nalazi doima poznatom već se u njegovoj svijesti nazire i vizija budućnosti često propraćena osjećajem slutnje, pretskazanja.  Termin je stvorio francuski filozof, parapsiholog i promoter Esperanta Emile Boirac objavivši ga u pismu uredništvu Revue philosophique 1876 godine. U savremenoj psihopatologiji ubraja se u poremećaje pamćenja nazvane paramnezije.

Fenomen se katkad javlja spontano ili u stanjima iscrpljenosti. Psihopatološki zna bit jedna od manifestacija kod otrovanih posebno neurotoksinima (npr. alkohol, droge). Doživljaj je izuzetno teško provocirati, te i istraživati u laboratorijskim uvjetima. Aktualna istraživanja prevashodno se fokusiraju na studije anomalija pamćenja, obzirom da je fenomen već viđenog vrlo izvjesno rezultat preklapanja neuroloških sistema za kratkotrajno i za dugotrajno pamćenje.

Fenomen koji se očituje u vidu „negativa“ je fenomen nikad viđenog (franc. jamais vu). U paramnezije se ubrajaju i fenomeni déjà vécu (osjećaj da se nepoznata situacija već dogodila), jamais vecu (neprepozavanje već viđenog subjekta ili izvjesnog sadržaja), déjà entendu (iluzija u kojoj se nešto čuje po prvi put no ima se dojam da se nekad ranije čulo) i sl..

Ove pojave u suštini su sindromi kako u njima ima elemenata koji upućuju i na asociranost poremećaja opažanja.