Sumanutost je u medicini, psihijatriji, jako davno opisana i nemam sad namjeru ulaziti u njen istorijat i na to traćiti vaše vrijeme. Ono što mi u praksi često predstavlja problem je objasniti članovima porodice da sumanute ideje nisu podložne korekciji psihoterapijom, bilo koje vrste. Sami pacijenti iznimno rijetko su svjesni svoga stanja (procenat je zanemarljiv no uvijek se mora otvoriti prostora izuzecima). No, situacija nije kao u srednjem vijeku! Postoje stari i novi medikamenti sintetizirani u te svrhe koji mogu pomoći i 100% (s tim da pacijent ima sreće da dobro reaguje na male doze i monoterapiju tj. terapiju jednim lijekom – to je idealna situacija, no ne često i ona s kojom se psihijatri susrećeu u realitetu svog radnog vijeka).

 

Kako psihijatrija definira sumanutost?

Sumanutost se u psihijatriji smatra poremećajem psihičke funkcije mišljenja koji se reflektira na sadržaj mišljenja. Dijagnostička obilježja sumanutosti su:

  1. Osobna vjerovanja, tj. duboka ubijeđenost  pacijenta u određene stvari, situacije, stanje, a koja nisu zasnovana na principu realiteta.
  2. Sumanute ideje nastaju na bolesnoj osnovi ličnosti te su nepodložna korekciji. Za razliku od npr. zablude koja se informiranjem i sl. može korigovati, sumanutost ne popušta pred verbalnim i logičkim manevrima. NIKAD! Ako izgleda kao da popušta onda vas pacijent vara (a sami ćete se uvjeriti da “pozitivan efekat¸razgovora” neće trajati dugo)

 

Krajnje je nezgodno za članove porodice kad im član počne ispoljavati znakove sumanutosti. Satima, danima, neki put i godinama nastoje razgovarati s njim, ljute se, razočaravaju, brinu, sekiraju se, no naravno ne odustaju u svom nastojanju da objasne i dokažu da realno ne postoji nikakvo utemeljenje za takav način razmišljanja. No, sumanutost ne reaguje na priču! Reaguje samo na lijek i to ne neki kao što je Lexillium, već sasvim drugačiji medikament. Ovo napominjem iz razloga što su mi u ordinaciju znali doći ljudi kojima su članovi porodice (i ko zna ko još) davali Lexillium tbl. svakodnevno ili po potrebi “da se malo smiri” ne shvatajući ozbiljnost situacije, niti dubinu patnje ovako bolesnog čovjeka. Svakako da stoji i da je jako teško prihvatiti ovakvo teško činjenično stanje, no bolje je otići kod psihijatra nego čekati da se pacijent zapusti i da cio proces uzme maha. Neki koji se bave alternativnom medicinom reći će vam da postoje i drugi načini da se pomogne osobi kod koje se ovaj način ispoljavaju psihičke smetnje (napominjem, veoma negzodne i za pacijenta i za njegovu okolinu), a neki su dovoljno pošteni da ovakve klijente upute doktoru i da odustanu, barem u ovakvim okolnostima, od svojih honorara.

Iako se bavim prevashodno psihoanalitičkom psihoterapijom, kao psihijatar se neminovno susrećem i s ovim, zaista nevjerovatno čudnim, bizarnim fenomenom. Patološke ljubomore muževa (bar u mojoj praksi još uvijek znatno rjeđe žena), kada supruge na sve moguće i nemoguće načine nastoje razuvjeriti supruga u njegovom ubjeđenju da su vjerne… lična ubjeđenja da pacijenta neko prati (iako je on sasvim jedna beznačajna osoba poput čitaoca mog bloga ili mene), da signalizira “njima, zna on kome” farovima automobila itd.

 

Nije teško prepoznati tzv. paranoidne sumanute ideje. One su nesistematizirane, fluidne (često se mijenjaju teme, sadržaj, no sve na “sumanuti kalup”) i već su na prvi pogled bizarne. Paranoične znaju biti nezgodnije jer su sistematizirane i potiču od “jedne pogrešne karike” koja seže u bližu ili dalju prošlost (ovisno o tome koliko dugo bolest traje) a ideje se na toj osnovi razgranavaju u relativno urednom logičkom slijedu. Stoga je uistinu značajno da psihijatar posveti dio svog radnog vremena razgovoru s pacijentom da bi se sa sigurnošću mogla ustanoviti paranoičnosti, ili pak vjerodostojnost ličnih doživljavanja i razmišljanja. Ni malo lak posao i prilično odgovoran.

Ukoliko osobitosti sumanutosti kategoriziramo po sadržaju mislim da će biti mogućno podrobije razumijevanje i tematike i problematike:

  1. proganjanje (organizirana grupa ljudi ili pojedinac prati, špijunira bolesnika i on je uvjeren da mu žele nauditi na jedan ili više načina)
  2. patološka ljubomora
  3. erotomanija (kada bolesnik vjeruje da su slavne ličnosti zaljubljene u njega i na sve načine nastoji ostvariti kontakt s njima)
  4. megalomanija tj. ekspanzivne sumanute ideje (sumanute ideje pronalazaštva, mesijanske sumanute ideje i sl. sumanute ideje vlastite veličine)
  5. religiozne sumanute ideje (kada pacijent vjeruje da je u direktnom kontaktu s anđelima i sl.)
  6. sumanuto ubjeđenje da pacijentu neko čita misli, krade ideje (tipično za npr. hebefreni tip shizofrenije)

 

 

Liječenje sumanutosti: MEDIKAMENTI!  + podrška porodice; a “priča” s profesionalcem sasvim po potrebi…

U nadi da ste ovu temu čitali tek iz znatiželje a ne iz razloga što vam je život ovakav teret natovario na vrat…