BLOG

Ah, ta nepodnošljiva lakoća seksa – – “Neću vezu!”

Ljubav je začeće i rođenje u lijepom… Ljubav ne pronalazi svoj smisao u želji za gotovim, kompletnim i završenim stvarima – već u nagonu da učestvuje u postajanju ovakvih stvari. Ljubav je srodna transcendenciji; ona je samo drugi naziv za kreativni poriv i kao takva prepuna je rizika, pošto se za svako stvaranje nikada zasigurno ne može znati gdje će završiti… Voljeti znači otvarati se toj sudbini, tom najuzvišenijem od svih ljudskih stanja… Otvaranje toj sudbini znači, u krajnjem bilansu, prijem slobode u biće: one slobode koja je otjelotvorena u Drugom…

Zigmunt Bauman _Fluidna ljubav: O krhkosti ljudskih veza, 2003.

U posljednjih nekoliko mjeseci nekako se zbiva da mi se za konsultacije učestalije no inače obraćaju slobodne mlade žene sa istim “problemom”. Žale se da upoznaju slobodne muškarce gdje se registrira obostrana privlačnost kao i, barem, dovoljno preklapanje životnih interesa ali da oni ne žele vezu. Ovo im kažu eksplicitno. Iz ovog razloga te žene se pitaju se šta to nije uredu sa njima samima, gube samopouzdanje misleći da iz nekog njima nepoznatog razloga one nisu “dovoljno dobre” (da nešto sa njima nije u redu) za ostvarenje obuhvatnije, na više razina prožete interpersonalne relacije sa tim ljudima. Sa druge strane, ispostavlja se da nije “nikakav problem” za te muškarce se upuste sa tim ženama u sporadične seksualne odnose, sasvim neobavezujuće, potpuno tek na fizičkoj razini.  Čari i usud konzumerizma….

Istovremeno, u povjerljivim razgovorima već izvjesno vrijeme od mladih slobodnih muškaraca (kasnih 20ih, i onih u 30im godinama) doznajem da djevojke kalkuliraju kakav autobomil voze, koliko skupo se oblače, koliko novca zarađuju. Ukoliko im je finansijsko stanje nezadovoljavajuće ne tako rijetko neće niti dati prostora za komunikaciju, upoznavanje i eventualno ostvarenje interpersonalne relacije. “Kupi me – prodaj me; kupi me – prodaj me” (Milan Mladenović, 1986_  Novac u rukama).

 

Ovo što sam u kratkim crtama iznijela iznad ukazuje se kao nezaustavljivi talas postmodernog neoliberalnog, bolesnog,  i u nutrini gnusnog konzumerizma u kojem je impuls za potrošnjom (robe no i ljudi koji se percipiraju i doživljavaju na isti način) zadobio gotovo autonoma obilježja te gospodari čovjekom, umjesto da čovjek gospodari njime.

 

Od seksa se sada očekuje da bude samoodrživ i samodovoljan, “da stoji na sopstvenim nogama”, da se o njemu sudi samo po osnovu zadovoljstva koje sam može donijeti (iako je, po pravilu, ono daleko manje od očekivanja koje raspaljuju mediji). Nije ni čudo što su enormno porasli njegovi kapaciteti da izrodi frustraciju i da pojača taj isti osjećaj otuđenja koji je trebalo da izliječi.

Z. Bauman, 2003.

Slijedi e-book koji čitaocu, ukoliko se ikad zapitao o ovome navedenom iznad, iako možda neupućenom u sociologiju i psihologiju može puno šta razjasniti, a možda i pomoći da se s manje konfuzije, bola i pogrešnih pitanja kreće u “globalnom supermarketu”.

Neko, možda, kao slobodno biće svjesno i voljno odbije da učestvuje u izopačenosti i iznađe modus vivendi mimo praznine i vulgarnosti u kojima se guši Homo sapiens, Homo sexualis, XXI vijeka.

 

Zygmunt Bauman Fluidna Ljubav by Aneta Sandic on Scribd

Metamfetamin (engl. speed): Teška droga našeg podneblja i vremena

Spid (metamfetamin): Molekularna formula je C10H15N. U pitanju je psihostimulans koji je na crnom tržištu našeg podneblja široko rasprostranjen već sigurno deceniju – dvije.  Svrstava se u grupu amfetamina i njegovih derivata, čime pokazuje neke sličnosti sa amfetaminom, ali i vrlo značajne razlike. U pitanju je ipak amfetaminu različita hemikalija.

Metamfetamin se kao droga koristi najčešće u “rekreativne” svrhe, ušmrkavanjem. Moguće ga je i pušiti, kao i ubrizgati injekciono. Mit o tome da ova supstanca nije štetna, kao i da ne može stvoriti ovisnost apsolutno nije tačan.

Dokazan je toksicitet hemikalije osobito na moždane ćelije (u smjesi različitih “uličnih” aditiva koji, također, čine vlastiti učinak najčešće ušmrkavanjem), a adiktivni potencijal je nepobitan.

Nepobitno je da čak i neredovita upotreba metamfetamina dovodi do organskog oštećenja pojedinih struktura moždanog tkiva. Istovremeno, zvanična medicinska procedura za uspješan tretman ove ovisnosti do danas nije definirana, kao što do današnjeg datuma nije pronađen niti način medicinske reparacije nervnih ćelija oštećenih ovom supstancom. Organska oštećenja reparijaju se u skladu sa reparatornim mogućnostima mozga i to jedino u razdoblju duge apstinencije. O ovome je više rečeno docnije. Važno je navesti da “spid” nije amfetamin, već metamfetamin koji je znatno toksičniji posebno na centralni nervni sistem.

Crno tržište

Zastrašujuća je činjenica da je metamfetamin na crnom tržištu vrlo dostupan. U pitanju je prilično jeftin stimulans – paketić po cijeni od 10ak eura dovoljan je za nekoliko zloupotreba. Nakon unošenja u tijelo efekti intoksikacije traju duže od 24 časa.

Proizvodnja metamfetamina prilično je brza i ne isuviše zahtjevna. U sadašnjem momentu postoje dva osnovna metoda za njegovu proizvodnju, pri čemu je dovoljno svega 2 do 4 dana da se proizvede hrpica psihoaktivnog praha. Jedan metod se zasniva na hemijskoj reakciji fenil-2-propanona (P-2-P), fenilacetina i metilamina. Drugi metod koristi efedrin kao prekursor, pri čemu nije potrebno koristiti drugi kontrolirani prekurzor. Ovaj drugi metod, nazivan i efedrin/crveni fosfor metod, zahtijeva hidrogenerator. Kako je crveni fosfor na listi manje ograničenih hemikalija u mnogim državama, uz činjenicu da se ova supstanca može pribaviti i iz pirotehničkih sredstava kao i industrije spravljanja običnih šibica, zastrašuje činjenica da je ove informacije kruži internetom još od 1996 godine. Naime, zapaljivi dio šibice sastoji se od crvenog fosfora (40%) i antimonijevog sulfata (30%), sa manjim količinama ljepila, željeznih oksida, magnezijevog dioksida i staklene prašine. Neke od ovih supstanci same po sebi, ili u kombinaciji, mogu izazvati toksične reakcije kod subjekata koju upotrebljavaju metamfetamin. Stoga se navodi da se metodom efedrin/crveni fosfor proizvodi “smetljišni” metamfetamin. Naime, ukoliko se prilikom proizvodnje ne prate jednostavne mjere predostrožnosti, a što je daleko najčešći slučaj sa uličnom proizvodnjom metamfetamina, kao kontaminirajuće supstance u smjesi se nađu i visoke količine toksičnih jodefedrina i azirina.

Potrebno je potcrtati da ogroman procenat uličnog metamfetamina (spida) nije čista hidrohlorična so koja je tipično asocirana uz ovu vrstu droge, već da sadrži različite nečistoće koje se pokazuju bojom praha kako slijedi:

  • Primjese crvenog: radi se o metamfetaminu dobijenom iz pseudoefedrina pri čemu nije isprana crvena boja korištenih tableta
  • Primjese narandžastog: korišten je efedrin sulfat, pri čemu se sulfat redukovao u sumpor
  • Primjese ljubičastog: jod iz fosforne kiseline nije hemijski očišćen
  • Primjese zelenog: u smjesi se nalazi bakar, vrlo izvjesno porijekla zdjele za miješanje
  • Primjese smeđeg: oksidirana crvena prebojenost je prisutna u redukovanoj supstanci

Socio – demografski profil “uživaoca”

U zamci ovisnosti o “spidu” se nađu zarobljeni vrlo različiti profili ljudi, te je nemoguće uraditi sociološku ili demografsku tipizaciju. Metamfetamin okušavaju, eksperimentišući sa opasnim i nepoznatim, veoma različiti ljudi u našem društvu. Govorim o populaciji koja obuhvata dijapazon od:

  • tinejdžera do osoba tridesetih ili čak i zrelijih godina;
  • nezaposlenih do onih sa stabilnim, čak dobrim radnim mjestima;
  • dobrim ili lošim primanjima;
  • ljudi u bračnim zajednicama ili samci;
  • roditelji ili osobe bez djece;
  • propali studenti i/ili uspješni studenti;
  • itd. u kontekstu nemogućeg za pobrojati, klasificirati ili determinirati u bilo kakvu sistematizaciju…

Zablude neinformisanih da se drogiraju ljudi samo na marginama društva, neki tamo “deseti”, otpadnici, problematični ili da samo bogati koriste stimulanse “padaju u vodu” kao i svaki stereotip kada se govori o drogi poput metamfetamina. Zabluda je i da je spid amfetamin. Spid  = metamfetamin.

Efekti intoksikacije

Ovdje je nužno potcrtati sa se ne zna tačan sastav spida koji se prodaje na crnom tržištu.

A. manje doze:

Ono što znatiželjnog ili nesretnog subjekta uvede u metamfetaminsku zamku dakako je i taj drogom provocirani, nestvarni a ipak stvarni osjećaj amfetaminskog blagostanja (stručni naziv kako se radi o srodnim psihostimulansima sa unekoliko sličnim efektima intoksikacije, mada bi preciznije bilo navesti “metamfetaminskog” ) koje liči na blažu do umjerenu euforiju. Ostvaruje se osjećaj visokog samopouzdanja, pojačane su komunikacijske vještine, tjelesna snaga. Apetit je dramatično umanjen. Cjelokupno bivstvovanje u intoksiciranom stanju poprima jednu drugačiju dimenziju ugode, barem u početku, a subjekat je više no funkcionalan, ima mnogo raspoložive energije, pospješenu mogućnost koncentriranja, u početku. Sve što vidi mu je osobito, na poseban način lijepo, bilo čime da se bavi mu je zanimljivo, tu je i taj osjećaj punine energije na način koji je neostvariv u svakodnevnom prosječnom funkcioniranju. SUPERMAN/SUPERWOMAN. Ponavljana upotreba brzo može prouzročiti psihičku ovisnost koja snažno interferira sa dopaminom – supstancom koja u moždanom tkivu regulira mogućnost postizanja osjećaja ugode, onoga čemu svako od nas teži u životu.

B. visoke doze:

Visoke doze metamfetamina mogu provocirati značajne smetnje kako na fizičkom, tako i na psihičkom planu.

Od fizičkih simptoma visoke doze metamfetamina često će dovesti do dezorganiziranih ili nesvrsishodnih tjelesnih aktivnosti koje je nemoguće iskontrolirati za vrijeme trajanja intoksikacije, tremora (nevoljno podrhtavanje cjelokupne tjelesne muskulature), nejasnog govora, spazma muskulature, oštećenja koordinacije tjelesnih pokreta, česta je i ataksija (nestabilnost prilikom pokušaja da se hoda), bruksizam (škripanje zubima), atetoza (čudne motoričke kretnje). Uobičajena je i hipertermija (porast tjelesne temperature), iregularan srčani rad. Moguće su smetnje prilikom mokrenja. Iznimno visoke doze metamfetamina mogu dovesti do srčanog infarkta, kome, smrti.

Na psihičkom planu upadni su opća agitiranost (uznemirenost visokog intenziteta), snažan nemir/nespokoj, bijes, panični napadi i iznimna anksioznost. Ovome se pridružuju osjećaji neosjetljivosti vlastite kože, kao i udova. Stanje nalik općoj anesteziji. U visokim dozama spid (metamfetamin) može inducirati i halucinacije kao i strahovito intenzivna paranoična doživljavanja – ozbiljnu amfetaminsku (nanovo stručni termin zbog srodnosti hemikalija) psihozu. Često je i hostilno, agresivno ponašanje prema okolini.

Razdoblje prestajanja djelovanja intoksikacije

Bilo da se radi o manjim ili većim količinama konzumiranog metamfetamina, kada počinje faza izlaska iz intoksiciranog stanja subjekat doživljava nemir, opću iritabilnost, kao i žudnju za ponovnim uzimanjem ove supstance kako bi anulirao pomenute neprijatnosti koje su intenzivne i vrlo neugodne. Ovo je početak zamora. Ubrzo će ulijediti faza ekscesivnog zamora i potrebe za snom. Blaži ili intenzivniji stupanj konfuzije, dezorijentacije kao i gladi su uobičajeni za ovu fazu intoksikacije, uz prisustvo visoke osjetljivosti subjekta na vanjske i inutarnje stimuluse posebno u pravcu potrebe za mirom.

Hronična upotreba

Tolerancija:

Tipično za sve amfetaminske droge, te i metamfetamin, je da se jako brzo stvara tolerancija na supstancu. Ovo znači da je za postizanje željenog efekta intoksikacije potrebna sve veća količina hemikalije. Ovo svojstvo metamfetamina dakako je jedan od značajnih faktora koji vode u ovisnost, kao i pojačavanje neurotoksičnih efekata.

Povećanje doze sa 5mg do 1000mg dnevno tokom jedne godine nije neuobičajeno u slučaju hronične upotrebe metamfetamina kako isti pokazuje strahovit potencijal za razvoj tolerancije.

Simptomi:

Simptomi hronične upotrebe metamfetamina uključuju motoričke probleme, depresivnost težeg stepena, naznačenu iritabilnost, zamor, iscrpljenost, kao i jezive senzacije slične onima u alkoholnom deliriju – iluzije da se neka bića, insekti, kreću po koži. Perzistentni neuropsihološki simptomi dokazani su i u studijama sa ljudskim uzorcima, kao i opitima izvršenim nad životinjama. Ovi simptomi obuhvataju vizuo-spacijalne smetnje, poteškoće zapamćivanja i prisjećanja, oštećenja pažnje i mogućnosti koncentracije, kao i egzekutivnu disfunkciju poput problematike zakašnjelih odgovora na podražaj. Vrlo često ovome se pridružuje i amotivacioni sindrom, najvjerovatnije uvjetovan iscrpljivanjem dopamina.

Ovisnik o spidu (metamfetaminu) pati i od poremećaja cirkadijalnog ritma. Nisu rijetki ni “flešbekovi” posebno oni prijetećeg, neprijatnog sadržaja. Klinički su registrirani i simptomi nalik na paranoidnu shizofreniju, uz dezorganizirani životni stil, oštećenja u području prosuđivanja i razmišljanja, kao i naznačena neodgovornost. Iako korisnici ne tako rijetko shvate da eventualne vizuelne ili slušne halucinacije potiču upravo od toga što koriste metamfetamin, psihološka ovisnost je toliko snažna da ovako teška i zaprepaščujuća proživljavanja rijetko budu motivom da se podvrgnu detoksikaciji i liječenju ovisnoti. Sve do sada navedeno jasno upućuje na to da hronična upotreba metamfetamina značajno oštećuje kapacitet da se vodi normalan društveni i porodični život.

Prilikom uzimanja metamfetamina, kao i amfetamina, u hroničnoj ovisnosti na tjelesnom planu moguća su fatalna oštećenja jetre, srca, bubrega, kao i pluća. Redovit je i gubitak tjelesne težine koji može biti i markantan, pothranjenost, avitaminoza, te drugi problemi povezani sa malnutricijom i gubitkom apetita. Redovit je oslabljen rad imunološkog sistema. Česti su i problemi dermatološkog tipa te se mogu pojaviti akne, svrab ili bol u predjelu kože. Moguća je i ulceracije rožnjače oka itd.

Neurotoksičnost:

Korišten i neredovito metamfetamin pokazuje škodne učinke na tkivo mozga. Ovo se posebno odnosi na neuronske ćelije koje reguliraju dopamin, a u fazi ispitivanja su i škodni učinci na neurone koji reguliraju serotonin. Na sadašnjem stupnju znanosti znatno su veća saznanja o oštećenjima dopaminskog sistema. Studije su pokazale da neurotoksični efekti metamfetamina traju i nekoliko mjeseci po prestanku uzimanja supstance. Neurotoksičnost se manifestira prevashodno degenerativnim procesima neurona koji reguliraju nivo dopamina u nekoliko područja mozga: u striatumu, frontalnom korteksu, nucleus accumbensu, te amigdali. Ova toksičnost je specifična za metamfetamin, a manje obilježava amfetamin. Ovo je značajno imati na umu kada se razmatra droga poput spida.

Prevencija

Ne može se pobjeći od činjenice da je metamfetamin evidentno prisutan na crnom tržištu ne samo u našoj zemlji već globalno. Iznimno niska cijena i raširenost mreže narko dilera čine ga dostupnim već djeci u pubertetskom razdoblju. Informiranost i svjesnost o činjenici da je u pitanju iznimno otrovna supstanca sa iznimno visokim potencijalom za ostvarenje teške psihološke ovisnosti (sa iznimno teškim i dugotrajnim, višemjesečnim apstinencijalnim simptomima) ukazuje se kao nužan korak u nastojanju preveniranja upotrebe ove droge.

Osobe naviknute na metamfetamin nisu u stanju osjetiti bilo kakav oblik ugode kada nisu u spidmetamfetaminskom ishemiziranom stanju. Osjećaj zlokobne praznine, neizrecive bezadežnosti, tvrdokorna nesanica, strahovita anksioznost, jedva podnošljiva praznina itd. obično uporno traju više mjeseci nakon hronične upotrebe ove droge XXI vijeka. Metamfetaminsku apstinencijsku krizu uopšte nije lako izdržati. Ona redovito traje više mjeseci. 

Važno je skrenuti pažnju da u konvencionalnoj medicini ne postoji niti jedan medikament koji može, poput metamfetamina, u značajnoj mjeri pomoći da se strahovita apstinencijska patnja u barem dovoljnoj mjeri ublaži. 

Centralno za odvikavanje je aktivacija vlastite volje koja je i onako već duboko oslabljena, oštećena, slomljena kod osoba koje se nađu u poziciji da ovise o metamfetaminskom prahu da bi mogle raditi, komunicirati sa drugim osobama, “radovati se” i “osjetiti” život. Imajući ovo na umu, kao i ranije iznesene informacije, prevencija se ukazuje kao nužnost.

Lijep pozdrav u nadi da ste ovo čitali iz puke znatiželje ili zarad opće informiranosti.

Emocionalna inteligencija & njeno mjerenje

61290691-inteligencija-emocionalna-inteligencija-pamet-srce

Konstrukt emocionalna inteligencija (EI) u psihološkoj literaturi pojavio se 1990. godine u publikaciji P. Saloveya (Yale univerzitet) i J.D.Mayera (New Hempshire univerzitet). Oni su definirali emocionalnu inteligenciju kao

“sposobnost praćenja svojih i tuđih osjećanja i emocija, i upotreba tih informacija u razmišljanju i ponašanju.” 

Daniel Goleman (Harvard univerzitet) 1995. godine objavljuje knjigu naslovljenu “Emocionalna inteligencija”. Njegova knjiga postaje bestseler, te konstrukt, pojam emocionalne inteligencije postaje široko popularan još koncem XX stoljeća.

Jedan od najpoznatijih modela EI je upravo onaj koji su 1990. objavili Salovey i Mayer. U okviru istog EI se uokviruje trodimenzionalno i to kao:

  1. procjena izražavanja emocija kod sebe i kod drugih osoba
  2. regulacija vlastitih emocija kao i regulacija emocija drugih osoba
  3. upotreba emocija u adaptivne svrhe.

Jasno je da u gore pomenutim procesima postoje jasne individualne razlike.

U procjeni izražavanja emocija kod sebe i kod drugih od značaja su dvije kategorije faktora: verbalni (prevashodno jasnoća i razumljivost verbalnog iskaza) i neverbalni (mimika, govor tijela). Jasno je da subjekti koji brže i lakše uočavaju vlastite i tuđe emocije mogu te emocije uspješnije izražavati u susretu sa drugim osobama. Za socijalno funkcioniranje je nužna barem minimalna kompetentnost u pomenutim vještinama.

Regulacija vlastitih emocija kao i emocija drugih. Subjekat o vlastitim emocijama može imati različita iskustva. Ovo mu omogućava izgradnju vlastitih konstrukata o svojim raspoloženjima povezujući ih sa različitim aktivnostima, osobama, okolnostima. Tako nastojeći da zadrži pozitivna iskustva osoba sa dovoljno visokom EI će birati kontekst u kojem je i ranije doživljavala pozitivne emocije. Iskustvom i odabirom će širiti lepezu pozitivnih vlastitih involviranja u životu kao potencijalne izvore dobrog raspoloženja. U ovom kontekstu razlikuju se trenutna regulacija emocija i dugoročni regulatorni stil osobe. Sa druge strane, regulacija emocija kod drugih ljudi odnosi se na subjektovu vještinu amplifikacije pozitivnih osjećanja i repariranje negativnih. Ovo je od osobitog značaja u npr. rukovodstvu, kako je adekvatnost EI menadžmenta direktno proporcionalna zadovoljstvu i radnoj učinkovitosti uposlenika. U negativnom obliku ova regulacija može podstaći nezadovoljstvo, agresivitet i druge oblike negativnog emocionalnog reagovanja.empathy

Kratko obrazloženje stavki ad a) i ad b) već samo po sebi otvara perspektivnu razumijevanja značaja emocionalne inteligencije u adaptivne svrhe.

Emocionalna inteligencija može se mjeriti različitim testovima od kojih su na našem podneblju najčešće upotrebljavani:

  1. Upitnik emocionalne kompetentnosti UEK –  45
  2. Upitnik emocionalne kompetentnosti UEK -15
  3. Upitnik emocionalne regulacije i kontrole UERK

plan roditeljstva: Skrbništvo nad djecom i ocjena roditeljske sposobnosti (podobnosti)


Profesionalci iz oblasti mentalnog zdravlja (forenzički psiholozi i forenzički psihijatri) pozivaju se da daju ocjenu roditeljske sposobnosti u dvije tipične situacije:

a) razvod braka roditelja pri čemu je značajno odrediti skrbništvo nad djetetom;

b) zlupotreba, zanemarivanje ili zlostavljanje djeteta kada je u pitanju donošenje odluke o oduzimanju roditeljske sposobnosti.

Psihološku podršku potrebno je pružiti i porodicama čije dijete je bilo involvirano u delinkventno ponašanje u cilju uspostavljanja dostatne harmonizacije porodčnih odnosa i ojačavanja protektivnih faktora sa svrhom sprječavanja recidiva. Ovo se posebno odnosi na porodice koje pokazu rizična obilježja.

PLAN RODITELJTVA

12336544_l-1

 

Vrlo značajan segment u procjeni podobnosti roditeljstva je tzv. plan roditeljstva. U isti je potrebno uključiti sve neophodne oblike i sastavne činioce komunikacije, skrbi i rasporeda posjeta u okolnostima odvojenosti od djeteta, rezoluciju konfliktnih situacija kao i praćenje razvoja dijeteta na emocionalnom, socijalnom, akademskom i drugim planovima. Potrebno je imati u vidu i fleksibilnost plana roditeljstva u odnosu na različitost djetetovih potreba, snaga i slabosti, kako se odvija njegov razvoj i sazrijevanje. On može biti više ili manje detaljan, ovisno o okolnostima. Sem uzrasne dobi djeteta na ovo će uticati i podobnost roditeljstva u okolnostima npr. porodičnog nasilja, zanemarivanja djeteta, zlostavljanja, upotrebe psihoaktivnih supstanci, teških psihotičnih poremećaja i sl. Sem pomenutih faktora i priroda i intenzitet konflikntnih roditeljskih odnosa oblikovat će adekvatan plan roditeljstva na sebi svojstven način.

U svhu shvatanja navedene problematike u narednim pasosoma posvetit ćemo se predočavanju pojedinih esencijalnih obliježja različitih razvojnih stadija kroz koje prolazi svako dijete tokom procesa maturacije, i inkorporirati smjernice plana roditeljstva u okolnostima razvoda braka.

Plan roditeljstva u okolnostima razvoda braka

Razvojne stadije podijelit ćemo u kontekstu 4 faze koje se razlikuju u odnosu na djetetovu psihofiziološku zrelost, a u skladu sa krucijalnim psihoanalitičkim razvojnim postulatima, čime su specifično determinirane njegove potrebe i mogućnosti o kojima je nužno voditi računa prilikom razvoda braka kako bi se izbjegla potencijalna ozbiljnija oštećenja na psihloškom, socijalnom, akademskom planu. Previdi mogu rezultirati blažim poteškoćama adaptacije, socijalizacije i manifestiranjem problemima u domenu docnijih akademskih postignuća djeteta. U ekstremim okolnostima moguća je naznačena separaciona problematika, razvoj noćnog morkenja (enuresis nocturna), noćni strahovi (pavor nocturnus), nevoljno defeciranje (encopresis), kao i širok spektrum pokazatelja djetetove nedostatne adaptacije na procese socijalizacije itd.

images-8

Dojenčad i mlađa djeca (0-3 godine)

U ovom razvojnom stadiju obrazuju se osnove bazičnog povjerenja i međuljudskih odnosa. Tokom prve godine života djeca razvijaju određeni tip vezivanja koji će docnije uticati na način na koji će oformljavati međuljudske odnose. Siguran tip vezivanja nužan je preduslov za razvoj bazičnog povjerenja. Koncem prve godine života razvijaju se pojedina obilježja koja će uticati na djetetovo korišenje govora i jezika i značajnije se oblikuje djetetova ličnosti. Tokom druge i treće godine, u ozračju sigurnog vezivanja, započinje psihološka separacija i individuacija djeteta (Mahler i sar., 1975) u zasebnu jedinku. Koncem druge i tokom treće godine života malo dijete počinje razvijati i istraživati svoju autonomiju, počinje se koristiti i asertivnim ponašanjem tj. uči kako da se zauzme za sebe. Tokom ovog razdoblja djetetove emocije pokazuju stanovit stupanj nestabilnosti. Tokom treće godine djetetovog života, ukoliko se razvoj odvija bez većih ometanja, emocinalni svijet djeteta pokazuje konstantnija obilježja, jezik stupa u interakciju s ostalim djetetovim sposobnostima i vještinama i dijete je spremno za daljnje sazrijevanje.

Djeci ovog uzrasnog doba značajno je obezbijediti predvidivost, konzistentnost i rutinu. Kada u ovom periodu dođe do razvoda braka roditelja dijete će doživjeti gubitak koji nije sposobno da razumije. Ovo može biti naznačeno ukoliko nastupi značajan prekid egzistirajuće primarne spone vezivanja. Simptomi koje dijete može ispoljavati u ovim okolnostima su regresija, problemi s hranjenjem, spavanjem, samotješenje i iritabilnost. Pojedina djeca mogu biti deprimirana i povučena, posebno iz razloga što svoj gubitak nisu u stanju iskazati riječima. Razvojne poteškoće u ovom periodu mogu se pokazati i kroz naznačenu separacionu anksioznost. Ukoliko jedan od roditelja zapadne u depresivno stanje usljed razvoda braka, što nije tako rijedak slučaj, djetetu može biti umanjena ili čak i uskraćena osnovna briga i njega. U ovom razvojnom stadiju djeca su pod većim rizikom od regresije i kašnjenja u razvoju ukoliko osnovna briga i njega izostaju, ili su umanjeni, zbog depresivnosti ili drugih psihičkih smetnji od kojih može patiti roditelj zbog razvoda braka.

Plan roditeljstva u ovoj uzrasnoj grupi potrebno je da obuhvati sljedeće:

1. Djetetu je potrebno da oba roditelja participiraju u svakodnevnom životu i funkcioniranju (hranjenje, toaleta, spavanje, umirivanje i igranje) kako je djetetov odnos s oba roditelja od esencijalnog značaja za optimalan razvoj tokom prve tri godine života.

2. Pod pretpostavkom da postoji “primarni roditelj” (aktivnija uloga u djetetovom životu) dijete se može normalno razviti i u okolnostima odvojenosti od primarnog roditelja dok živi sa drugim roditeljem. Djetetov normalan razvoj ovisit će u velikoj mjeri o tome u kojoj mjeri se svako od roditelja uključuje u djetetov život.

3. Vezivanje, roditeljske sposobnosti, djetetov temperament i sredinski činioci važni su za normalan razoj. U okolnostima razvoda poželjni su učestaliji, kratkotrajniji kontakti. Noćni boravak sa djetetom može biti ograničen na prvu godinu života djeteta ukoliko postoji jedan primarni roditelj.

4. Sa povećanjem kapaciteta za pamćenje i kognitivnih sposobnosti većina djece uzrasne dobi od 18 do 36 mjeseci koja su imala adekvatno primarno vezivanje dolaze do tog stupnja razvoja da mogu tolerirati i imati beneficije od vremena provedenog noću sa jednim roditeljem.

5. Može biti teško razviti prilično jednako roditeljstvo za djecu ove uzrasne dobi kako je moguć čitav spektar tranzicija i disrupcija primarnog vezivanja.

6. Imajući prethodno na umu ukazuje se da najbolju njegu dobijaju djeca blagog, nagodnog temperamenta sa roditeljima koji podržavaju jedno drugog involvirajući dijete u vlastite konflikte u minimalnog mjeri. Djeci sa dezorganiziranim ili anksioznim vezivanjem može biti potrebno obezbijediti jedno primarno vezivanje sa psihički zdravijim roditeljem.

Jedan od ključnih faktora pri razvodu braka u ovom uzrasnom dobu za dijete je postojanje sličnih rutina u svakom domaćinstvu, relativna stabilnost tranzicija iz jednog doma u drugi, kao i međusobna komunikacija roditelja o djetetovim razvojnim, medicinskim i emocionalnim potrebama, kao i vlastitim. Ovakva komunikacija mora dozvoljavati roditeljima dovoljnu responzivnost u odnosu na djetetove specifične potrebe. Roditeljima je potreban kapacitet da pomognu jedno drugom i istovremeno razumiju djetetove potrebe, da rade zajedno u pravcu razvoja rutine kako ne bi zbunjivali dijete, pomognu u odgoju pri djetetovom usvajanju jezika, učenju na higijenu i podrže se međusobno vezano za sam odgoj.

Ukoliko su roditelji u značajnom međusobnom konfliktu, vrlo mala djeca imat će najviše beneficija od rutine i rasporeda koji liče na period prije separacije. U ovim okolnostima za djetetov neometen razvoj potrebna je predvidivost zbivanja u njegovom okruženju dok se roditeljski konflikt ne razriješi.
Pretškolska djecas (3 – 5 godina) 

U ovom stadiju dijete razvija svoju sposobnost da se koristi jezikom, podrobnije razumijeva međuljudske odnose kao i vlastita i tuđa osjećanja. Ovaj starosni uzrast obilježen je značajnim napredovanjem u razvoju odnosa s vršnjacima, kao i kognitivnih sposobnosti djeteta. Stadij je obilježen i razvojem seksualnih uloga. Ukoliko je stadij separacije – individuacije protekao bez značajnih ometanja djeca u ovom uzrastu šire vlastite horizonte, pohađaju vrtiće i sklapaju prijateljstva. Njihova socijalizacija odvijat će se s lakoćom. Sa prethodno sigurno uspostavljenim vezivanjem dijete će rado poći u vrtić, imati dovoljno samopouzdanja i ostvarivati prijateljstva van porodičnog miljea.

Pretškolska djeca su u riziku od zapadanja u duboka regresivna stanja ukoliko je razvijeno vezivanje anksioznog tipa i kada ne razmiju konflikte svojih roditelja. U ovom uzrasnom dobu lako će postati zbunjeni i tada neće moći shvatiti šta se oko njih događa. Razvojna ometanja odražavat će se na učenje u čistoću prilikom vršenja nužde, probleme vezano za spavanje kao i hranjenje. Djeca mogu biti iritirana ili ispoljavati ljepljivo ponašanje što ukazuje na nedovoljan raniji i aktualni odgovor stvarnim djetetovim emocionalnim potrebama. Neka djeca mogu razviti depresiju i ispoljiti povučenost. Noćne more mogu biti naglašenije. Mogući su i problemi asocirani uz samopouzdanje što zna rezultirati porastom agresiviteta ili anksiosnosti. Značajno je navesti da se većina djece razdvojenih roditelja u ovom uzrasnom dobu brine za roditelje i nastoji ponašati tako da sve bude savršeno. Ovo mogu činiti iz vlastitih strahovanja ili mogu, nesvjesno, nastojati da se brinu u svojim roditeljima. Mogu se ispoljiti znaci ranog roditeljskog ponašanja kod djeteta, pri čemu dijete brine o roditeljima zanemarujući vlastite potrebe. Izvjestan stupanj ovakvog ponašanja normalan je stastavni dio djetetovog ponašanja posebno u ranim stadijima razvoda braka, ali ukoliko je ovakvo ponašanje naglašeno i ako traje duže od godinu dana potrebno je razmotriti djetetov problem prilagodbe.

Roditeljski plan za dijete ove uzrasne dobi treba biti konzistenten u pogledu sljedećeg:

1. Kontinuirani fokus na predvidivost, rutin i strukturu u odgojinim manevrima;

2. Djeca stara 3 godine i više mogu tolerirati noćni boravak (i spavanje) kod svakog od roditelja;

3. Disciplina i rutina trebaju biti konzistentni u svakom od domova u kojem dijete boravi;

4. Roditelji trebaju razmjenjivati infomracije o djetetovoj prehtani, spavanju, toaleti, ponašanju,  medicisnkom statusu i socijalnom i emocionalnom funkcioniranju;

5. Djetetu je potrebno da bude oslobođeno od izloženosti inicijalnom roditeljskom konfliktu!!!. Za roditelje bi moglo biti zgodno da se za susrete i donošenje odluka koriste neutralnim terenom kao i povremeno konsultuju s neuralnim savjetnikom;

6. Djeca ove starosne dobi imaju dobrobit od veće količine vremena provedene u kontinuitetu s jednim od roditelja. Većina djece ne prihvata dobro česte tranzicije;

7. U ovoj uzrasnoj dobi djeteta potrebno je da roditelji svoje potrebe potrebe djetetovim. Zna se dogoditi da roditelj kojem nije određena primarna skrb želi više vremena provoditi sa djetetom ne shvatajući, ili ne uvažavajući, da je za optimalan život i razvoj djeteta nužan primarni dom. Ovo ovisi o kvalitetu vezivanja, da li su roditelju i saglasju i relativno oslobođeni međusobnog konflikta, kao i da li dijete ispoljava vulnerabilnost i znake stresa.

8. Moguće su situacije kad oba roditelja ispoljavaju izvjestan stupanj patologije i/ili nedostatnosti roditeljstva, ali kada svaki od njih nudi djetetu nešto što onaj drugi ne nudi. U ovakvim okolnostima značajno je imati roditeljski plan koji maksimizira snagu svakog od roditelja istovremeno minimizirajući njihove mane tj. djetetovu izloženost psihopatologiji.

 

Školska djeca (6 – 12 godina) 

U ovom starosnom uzrastu djeca značajno napreduju u pogledu usvajanja strukture i rutine. Razvijaju se i odnosi s vršnjacima i ovladavaju različite socijalne vještine. Ispoljava se i kreativnost, te se djeca uključuju u različite igre. Školskoj djeci je potrebno tokom vaspitanja pomoći da se fokusiraju na pravičnost. Tokom procesa socijalizacije koji je vrlo naznačen u ovom razdoblju djeca uče kako bolje razumjeti i iskazati vlastita osjećanja. Istovremeno se pospješuje ovladavanje kognitivnim i akademskim vještinama. Prikladno je i da se podučavaju sportu, muzici, plesu, itd. Ukoliko postižu dobre rezultate i općenito dobro funkcioniraju u školi to dovodi do porasta samopouzdanja. Isto se zbiva ukoliko su spretna u igranju. Značajno je da registriraju da porodica funkcionira dobro, kao i da njihovo vlastito funkcioniranje u okviru porodice nije komprimirano. Za ovaj uzrast nije neuobičajeno da dijete uspostavlja različit stil komuniciranja sa roditeljima, preferirajući s majkom djeliti jedan tip aktivnosti a sa ocem drugačiji.

Razvod braka i u ovom uzrastu može i ne mora imati značajne negativne posljedice po dijete. Od velikog značaja je da roditelji vode računa i njemu iako međusobno imaju određene sukobe koje su ih i doveli do rastave braka. Mlađa djeca iz ove grupe pri odlasku jednog od roditelja iz porodice ispoljavaju sklonost da žaluju i plaču, kao i želju da se porodica nanovo ujedini. Starija djeca iz ove uzrasne skupine nerijetko ispoljavaju ljutnju u pomenutim okolnostima. Djeca školske urasne dobi znaju kriviti sebe za razvod njihovih roditelja posebno ako se roditelji ponašaju tako da im se čini da je konflikt fokusiran na njih, a ne na roditeljski odnos. Simptomi mogu biti multipli. Kreću se od regresije, izljeva bijesa, do problema sa spavanje, acting outa, problema ponašanja i akademskih poteškoća u školi, povlačenja od vršnjaka ili ispoljavanja agresiviteta prema njima, kao i depresivnog raspoloženja. Djeca školske uzrasne dobi vjeruju u pravičnost i žele udovoljiti svojim roditeljima. Ne tako rijetko ona se osjećaju preplavljena roditeljskim konfliktom i nastoje ga razriješiti. Ukolio je jedan od roditelja depresivan dijete je u riziu od kopiranja njegovog emocionalnog stanja čime ukazuje da mu je stalo do roditelja.

U ekstremnim konfliktnim situacijama dijete školske uzrazne dobi površno može da se doima asimptomatksim. Značajno je imati na umu da se ispod ove vanjštine krije preplavljeno i vulnerabilno dijete. Postoji i rizik od očitog splitinga u kojem se jedan roditelj doživljava kao sasvim dobar, a drugi kao sasvim loš. Čest je i problem lojalnosti roditelju, te se dijete može osjetiti emocionalno skućenim i zabrinutim za roditelja, kao i za vlastiti status kod njega. Kao rezultat značajnog konflikta u ovom razdoblju dijete može imati stanovitih poteškoća za zadrži internalizirano samopouzdanje. Može doći do preplavljivanja negativnim sadržajima, kao i dezorganizacije u borbi sa različitim emocionalnim obrascima i ponašanjem svakog od roditelja ponaosob. Ne tako rijetko djeca čuju jednog roditelja kako krivi onog drugog, ili mu roditelji daju kontradiktorna objašnjenja konfliktne situacije što svakako komplicira njihovu psihološku situaciju.

Plan roditeljstva treba se fokusirati na sljedeće:

  1. Strukturiran i konzistentan modus provođenja vremena sa djetetom koji omogućava dostatan pristup roditelju, kad je to indicirano Optimalan plan roditeljstva varira od 35 – 65% vremena sa oba roditelja ponaosob, do 50/50%.
  2. Dok podijeljeno skrbnistvo može biti najbolji način da se prevaziđe aktualna situacija nužno je potcrtati da je potrebna konzistentnost i volja od strane oba roditelja da nadvladaju međusobni konflikt u njega ne involvirajući i dijete.
  3. Dijeljenje vremena s djetetom treba biti organizirano na takv način da se promoviraju snage roditelja, istovremeno dajući drugom roditelju vrijeme kada nije okupiran djetetom u kome može da se sedimentira i oporavlja od razvoda braka.
  4. Dijete u najmanjoj mogućoj mjeri treba izložiti roditeljskom kofliktu. Škole ili druga neutralna mjesta ukazuju se najpodesnijim za tranziciju djeteta od doma majke do doma oca i obratno.
  5. Roditeljima je potreban plan za rezoluciju konflikta, i to onaj koji će dijete držati po strani od ovih sadržaja. Dijete ni pod koju cijenu ne treba koristiti da prenosi poruke od jednog roditelja do drugog. Ukoliko je potrebno pokazuje se podesnim agnažirati neutralnog profesionalca!
  6. Potrebno je imati plan za uzajamno roditeljstvo do one mje do koje to roditelji imaju kapaciteta činiti. U situacijama teško nadvladivog konflikta među roditeljima obrazac paralelnog roditeljstva i međusobnog odvajanja može biti optimalan modus.

 

Adolescenti (13 – 17 godina) 

Glavni zadatak adolescentnog razvojnog doba je razvijanje i pospješenje veće autonomije od primarne porodice. Pri ovom se može

one caucasian family father mother consoling daughter in silhouette studio isolated on white background

uočiti tendenca ponašanja u oponentnom pravcu i negativistično ponašanje. Adolescent koji ne prolazi poteškoće u svom razvoju i sazrijevanju će imati zadovoljavajuće samopoštovanje, funkcionirati dobro u školi i imati šarolike i dobro razvijene spone sa svojim vršnjacima. U ovom životnom razoblju uči se i kako komunicirati o životnim ciljevima sa svojim roditeljima, budućem zanimanju itd. Za adolescenciju je tipično i promjenljivo raspoloženje. Moguće je da adolescent osjeća jak pritisak od strane vršnjaka i da bude socijalno nesiguran. Značajna je dobra komnikacija s roditeljima kako bi se adolescentu pomoglo da nadvlada probleme ovog razvojnog doba. 

Kada se razvod braka dogodi u ovom razdoblju života tinejdžeri često brinu i tuguju zbog raspada porodičnog života. Često osjećaju izvjestan supanj odgovornosti za roditeljske nesporazume, kao i vlastitu krivicu. Istovremeno se nerijetko spoljava i ljutnja zbog toga što ih je zadesilo. Ovo je razvojno doba kada je dijete tipično samocentirano i razvod doživljava kao smetnju. Iz ovog razloga moguć je obrazac ponašanja izbjegavanja oba roditelja, posebno ukoliko ih roditelji terete svojim nerazriješenim problemima. Postoji rizik od akademskog neuspjeha, depresije, pojave delinkventnog ponašanja, suicidalnih ideacije, promiskuiteta ili zloupotrebe psihoaktivnih supstanci.

Pojedini adolescenti u ovakvim okolnostima željet će imati vrlo malo, ili čak i nikakvog kontakta s jednim od roditelja. Ovo mora biti u potpunosti shvaćeno. Nekad je to rezultat otuđenja jednog roditelja, nekad je rezultat frustriranosti roditeljskim konfliktom, nekad je rezultat adolescentove vladtite moralne procjene prilikom razvoda braka. Neki put ovo je rezultat dugotraje frustracije koja se razvila u odnosu s datim roditeljem. Kada je adolescent starije uzrasne dobi (15 do 17 godina) postojan u svom iznošenju obrasca kakvo bi roditeljstvo trebalo da bude njegov stav je potrebno ozbiljno uzeti u razmatranje.

Plan roditeljstva koji je potreban za djecu ove uzrasne dobi potrebno je fokusirati oko nekoliko značajnih stavki:

1.Plan dijeljenja vremena koji sadrži vrlo širog opseg mogućnosti. Mnogi adolescenti preferiraju jedan primarni dom, često i iz razloga da ne bi zbunjivali svoje vršnjake. Istovremeno, često će poželjeti da vikende provode sa drugim roditeljem. Neki će preferirati više balansiran modus provođenja vremena s roditeljima tj. 50/50%. Ovo u velikoj mjeri ovisi o tome kakav je njihov međusobni odnos bio prije nego što je na scenu stupila rastava braka roditelja. Često će koristiti odlazak kod jednog od roditelja kako bi se malo distancirali od drugog, i obratno. Gotovo po pravilu adolescent će imati što reći o tome kakav bi roditeljski plan želio, koje su njegove sugestije, zamjerke i sl.

2.Adolescent može zahtijevati drugačiji raspored ego što je to izinio njegov brat ili sestra. Ovo može ovisiti o mnogim činiocima, kao i vlastitim željama, naklonosima i preferencama adolescenta.

3.        Potrebno je uzeti izjavu o potrebi bilo kakvih usluga savjetovanja ili psihološke podrške, uključujući terapiju, savjetovanje u slučajevima zloupotrebe psihoaktivnih supstanci itd.

4.        Roditelje je potrebno usmjeriti ka tome da ne povjeravaju vlastite probleme svom tinejdžeru i podržati ih da zadrže zdrave međusobne granice.

5.        U slučajevima ozbiljnog konflikta može biti ugrožena adolescentova autonomija i odvajanje u odnosu na oba roditelja. Ne tako rijetko potrebno je sprovoditi adekvatan monitoring djeteta kao i kako bi se na vrijeme ustanovila eventualna odstupanja od normalnog razvoja.

 

Etička pitanja u evaluaciji roditeljske podobnosti

Određivanje skrbništva smatra se jednim od najdelikantijih, najtežih i najodgovornijih pitanja u radu forenzičkog psihologa. Područje je iznimni kompleksno i često propraćeno visokim stupnjem tenzija sa više strana. Tokom procjenjivanja vrlo često bar jedan od roditelja osjetit će se obeštećenim i vršit će pritisak na procjenjivača, neki put i na dijete.

Procjenivači mogu izbjeći etičke probleme vodeći računa o sljedećem:

  1. Prihvatanje uloge projenjivača od strane suda. Izbjegavanjem da se bude agnažiran od jedne strane prilikom rasprave od skrbništvu, već da se procjena naloži od strane suda, forenzički psiholog omogućava sebi da održi neophodnu profesionalnu distancu.
  2. Korištenje saglasnosti. Informiranje i korištenje saglasnosti prije no što se započne s procedurom evaluacije omogućava ispitivaču da objasni osnovne principe procjene, kao i da se roditeljima objasni uloga procjenjivača, te procedure samog procesa. Sugerira se da se potpiše i dokument o informiranosti i saglasnosti s procedurama procjene.

3.     Zadržati pravnu i kliničku nepristrasnost.  Pojedine sugestije vezane za ovo pitanje odnose se na sljedeće: potrebno je provesti približno isti broj intervjua s oba roditelja; psihološke testove također je potrebno administrirati obojici roditelja; poželjno je provesti isto vrijeme opservacija djeteta s svakim od roditelja ponaosob; uzeti u razmatranje potencijalne snage i slabosti oba roditelja ponaosob; u izvještaju se pobrinuti da zabrinutosti i želje jednog roditelja nisu naglašene ili potčinjene onima vezano za drugog roditelja.

4. Obezbijediti odgovarajuće informacije vezano za povjerljivost i orktivanje informacija.  Preporučuje se ovo učniti usmenim putem, kao i pismenom saglasnošću koju pregleda i potpisuje svaki od roditelja.

5. Izbjegavati dvostruke odnose. Značajno je da dodijeljeni procenjivač roditeljske podobnosti ne treba da učestvuje u medijaciji roditeljskog konflika, niti treba da obavlja terapeutske zadatke. Njegova uloga na sudu je jasna. On je ekspert na sudu u svrhu beneficije samog djeteta. Ukoliko se od eksperta po obavljanju evaluacije zatraži da zauzme drugačiju ulogu poput npr. koordiniranja roditelja i sl. ovo može biti odgovarajuće posebno u okolnostima nedostatnosti raspoloživih psihologa. U ovakvim okolnostima potrebno je adekvatno informirati oba roditelja i dobiti njihovu saglasnost za daljnji rad. O posebno dvije stavke potrebno je informirati participante ovakve progresije procesa. Prva je da psiholog neće moći svjedočiti kao procjenjivač na sudu u budućnosti. Isto tako potrebno je informirati stranke o tome da se u budućnosti psiholog ne može upustiti u ulogu evaluatora, u slučaju sticanja novih informacija npr. jednom kad dođe do promjene njegove uloge.

6. Sticanje specijaliziranog obrazovanja. Vješti procjenjivači roditeljske sposobnosti su temeljni, etični i pažljivi stručnjaci koji su vremenom stekli interdisciplinarno obrazovanje i iskustvo.

U svrhu procjenjivanja adekvatnosti skrbništva nad djetetom razvijeno je više različitih psiholških isntrumenata. Ovom prilikom ogranit ćemo se na predočavanje njih tri: Ackerman-Schoendorfove skale za procjenu roditeljske podobnosti (ASPECT), Bricklinove perceptivne skale (BPS) i Test perepcije odnosa (PORT).

Ackerman-Schoendorfove skale za procjenu roditeljske podobnosti (ASPECT)

ASPECT je klinički alat dizajniran da pomogne profesionalcima iz oblasti mentalnog zdravlja u činjenju preporuka vezano za roditeljsku podobnost. Instrument generira podatke iz nekoliko izvora: intervjuiranja, psihološkog testiranja i opserviranja ponašanja. Od testova roditeljima se administrira MMPI-2, Roršahov test, kao i inteligencije. Djetetu se administrira Roršahov test, test inteligencije i testovi postgnuća, kao i projektivni testovi dovršavanja priče. Roditelji popunjavanju i Upitnik o roditeljstvu sačinjen od 57 otvorenih pitanja koja se odnose na različite aspekte roditeljstva i skrbi nad djetetom.

Informacije iz pobrojanih izbora se kombinuju u Indeks roditeljske podobnosti (PCI) čiji cilj je da uputi na ukupan indeks roditeljske efikasnosti. Indeks roditeljske podobnosti sačinjava 56 ajtema sa odgovorima da/ne. Ajtemi su raspoređeni u tri subskale:

a) opservacionu  (procjena roditeljske samo-prezentacije);

b) socijalnu (prikladnst društvene sredine roditelja);

c) kognitivno-emocionalnu (kognitivni i emocionalni kapaciteti za brigu o djetetu).

Instrument sadrži i 12 “kritičnih ajtema” namijenjenih da se otkriju ozbiljniji deficiti no što to sumira Indeks roditeljske podobnosti.

Temporalna stabilnost ASPECT instrumenta je nepoznata. Nema izvještaja o test – retest analizama (Grisso, 2003). Postoje i druge poteškoće u pogledu detreminiranja psihometrijskih kvaliteta ovog testa, te u literaturi nailazimo na preporuke za njegovim daljnjim revidiranjem, usavršavanjem kao i sprovođenjem studja o njegovim psihometrijskim vrijednostima.

Bricklinove perceptivne skale (BPS)

Instrument je dizajniran s namjenom korištenja u kontekstu procjenjivanja roditeljske podobnosti. U biti se radi o projektivnoj mjeri roditeljske podobnosti, obezbjeđivanju podrške, konzistentnosti u budućnosti, kao i posjedovanju željenih osobina. Sastoji se iz 64 ajtema (po 32 za svakog roditelja) raspoređena u četiri skale. Odgovori se dobijaju tako što dijete iglom buši rupice kroz karte na kojima su linije koje označavaju dva ekstrema “veoma dobro” ka “ne tako dobro”. Roditelj izbora je onaj koji dobije više pozitivnih ocjena u kontekstu 32 odgovora. Ovim instrumentom se zaključci o roditeljskoj podobnosti dobijaju od strane djeteta tj. reprezentacija njegovih interakcija sa svakim od roditelja ponaosob. Autor instrumenta je preferirao da uzme u obzir djetetove nesvjesne preference smatrajući ih značajnijim od objektivnih mjera roditeljskog ponašanja.

Slično problematici defniranja psihometrijskih kvaliteta ASPECTA, i Bricklinovim perceptivnim skalama ne pripisuju se čvrsta psihometrijska svojstva.

Test perepcije odnosa (PORT)

Test je specifično dizajniran i to kako bi se koristio u svrhu ocjenjivanja podobnosti za roditeljstvo, posebno u pravcu detektiranja psihološke bliskosti s djetetom kao i tipovima interakcija koje se odvijaju na relaciji roditelj – dijete. Radi se o projektivnom testu zasnovanom na djetetovom crtežu ljudske figure. Djetetu se daje zdatak da nacrta 7 crteža koji se ocjenjuju na osnovu konfiguracije djeteta, roditelja, kao i ukupne porodice.

Ograničenja PORT testiranjem slična su onima kod ranije prezentiranog projektivnog testa, BPS-a.

 

Vaša, dr Sandić

TJELESNA DISMORFIJA (iskrivljena predstava nekog dijela tijela)

1438216528492

Morfeus u grčkoj mitologiji božanstvo je sna. No, to nema nikakvu sponu s dismorfijom koja označava poremećaj oblika.

U klasičnoj medicinskoj znanosti morfologija se bavi strukturom, oblikom. Zanimljivo je da se u novoj, revidiranoj američkoj klasifikaciji psihičkih poremećaja (DSM 5) pojavljuje tjelesni dismorfični poremećaj (engl. body dysmorphic disorder) i to u okviru grupe opsesivno kompulzivnih poremećaja (OKP). Očekuje se da će nova klasifikacija psihičkih poremećaja Svjetske zdravstvene organizacije (najavljena za 2018. godinu), koja je zvanični dijagnostički sistem u BiH, biti značajnije usklađena sa DSM sistemom. Bilo bi opravdano, u odnosu na jasne maifestacije kliničke slike tjelesnog dismorfičnog poremećaja, da se isti nađe u novom dijagnostičkom klasifikacijskom sistemu – adekvatna dijagnoza u medicini nužan je preduslov za uspješan tretman.

Šta je to “tjelesna dismorfija”?

Poremećaj je psihološkog porijekla i za postavljanje dijagnoze nužno je da se u kliničkoj slici ispolje:

  1. Preokupacija subjekta jednim ili više osobnih tjelesnih “defekata” koji nisu uočljivi drugima, ili ih drugi percipiraju kao vrlo blage, odnosno zanemarive – za razliku od pacijenta. Oboljeli od tjelesne dismorfije ubjeđenja je ja izgleda vrlo ružno, abnormalno ili deformirano.

B. U nekom razdoblju trajanja ovog poremećaja subjektvo ponašanje i (ili) mentalni proces podliježe ponavljajućem opsesivno – kompulzivnom obrascu ( npr. učestalo gotovo prinudno ogledanje u ogledalu, slična opsesivna problematika poređenja sa drugim osobama, ekscesivno njegovanje vanjskog izgleda, ekscesivna potreba za kozmetičkim uslugama i sl.). Ove radnje, kao i u slučaju klasičnog oblika opsesivno kompulzivnog poremećaja, subjekat vrlo teško da može kontrolisati, impuls za njihovim izvršenjem vraća se tj. repetitivnog je karaktera, dok samo izvršenje radnje u principu ne umanjuje lični nemir, strah, tjeskobu.

C. Ove osobne preokupacije prouzrokovat će značajan stres ili poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju osobe koja pati od tjelesnog dismorfičnog poremećaja.

D. Značajno je da, ukoliko se preokupacija odnosi na tjelesne masnoće ili kilažu, klinička slika ne ukazuje na neki od poremećaja prehrane (npr. anoreksija, bulimija i srodni poremećaji).

body-dysmorphic-disorder-signs

PODTIP:

MUSKULARNA DISFORIJA

Američki klasifikacijski sistem posebno izdvaja vid poremećaja gdje dominira mišićna dismorfija.  Ovaj tip tjelesnog dismorfičnog poremećaja ispoljava se prevashodno kod muškaraca. Obilježen je predodžbom da je vlastito tijelo isuviše maleno ili nedovoljno muskularno. Značajno je da, objektivno posmatrano, ove osobe karakterizira sasvim normalna vanjština ili su čak iznimno muskularni. Većina, ali ne svi, sprovode različite dijetalne režime, prekomjerno vježbaju nekada i do te mjere da prouzrokuju tjelesna oštećenja.

Nivo subjektovog uvida u vlastito stanje izrazito je varijabilan. Isti se kreće u rasponu od dobrog, jasnog uvida d je osobna predodžba deformirana do izrazito poremećenog osobnog uvjerenja tj. apsolutnog izostanka uvida u iskrivljenost osobne predstave o vlastitom izgledu.

Kakve bliske odnose gajite? *RSQ psihoanalitičke skale samoprocjene

Upitnik skala međuljudskih odnosa (RSQ)

RSQ je instrument dizajniran u svrhu procjene tipa interpersonalnih bliskih spona na osnovu postulata psihoanalitičke teorije vezivanja. Moguće ga je koristiti i u trećem licu kako bi se procjenio tip vezivanja druge osobe. Koristiti se u svrhu opće orijentacije u domenu:

images

-bliskog interpersonalnog odnošenja,

-u procjeni romantičnih veza, ili

-specifičnih tipova međuljudskog odnošenja (npr. adolescentsko razdoblje, aspekti nasilja itd.)

Upute: Pročitati svaki od predočenih iskaza i ocijeniti u kojoj mjeri vjerujete da iskaz najpodesnije opisuje vaša osjećanja o bliskim odnosima (Odgovorima se pridružuju brojčane vrijednosti od 1 do 5 s tim da 1 označava uopće se ne odnosi na mene, a 5 veoma poput mene).

____________________________________________________________

 1.  Iznalazim da mi je teško da ovisim o drugim ljudima.

 2.  Veoma mi je značajno da se osjećam nezavisnim (nezavisnom).

 3.  Lako mi je emocionalno se zbližiti sa drugima.

 4.  Želim se kompletno stopiti sa drugom osobom.

 5.  Brinem da ću biti povrijeđen(a) ukoliko si dopustim suviše blizine sa drugima.

 6.  Ugodno mi je bez bliskih emocionalnih odnosa.

 7.  Nisam siguran (sigurna) da se uvijek mogu osloniti na druge kada su mi potrebni.

 8.  Želim biti u potpunoj emocionalnoj bliskosti sa drugima.

 9.  Brine me kad sam sam(a).

10.  Nije mi problem da ovisim o drugim ljudima.

11.  Često brinem da me romantični partner uistinu ne voli.

12.  Iznalazim da je teško drugima vjerovati u potpunosti.

13.  Brine me kada mi se drugi ljudi isuviše približavaju.

14.  Želim emocionalno bliske odnose.

15.  Uredu mi je da drugi ljudi ovise o meni.

16.  Brine me da me ljudi ne vrednuju onoliko koliko ja vrednujem njih.

17.  Ljudi nikada nisu tu kada ti trebaju.

18.  Moja želja za potpunim sjedinjenjem nekada ljude uplaši.

19.  Vrlo mi je značajno da se osjećam samozadovoljnim (samozadovoljnom).

20.  Osjećam nervozu kada mi se iko isuviše približi.

21.  Često brinem da moj romantični partner neće htjeti ostati sa mnom.

22.  Preferiram da drugi ljudi ne ovise o meni.

23.  Brinem o tome da ću biti napušten(a).

24.  Nekako mi je neugodno da sam blizak (bliska) s drugima.

25.  Nalazim da su drugi nevoljni da budu bliski sa mom u onoj mjeri u kojoj bih ja to želio (željela).

26.  Više volim da ne ovisim o drugima.

27.  Znam da će drugi biti tu kada mi zatrebaju.

28.  Brinem da me drugi neće prihvatiti.

29.  Ljudi me često žele u bliskijem odnosu no što je to meni ugodno.

30.  Iznalazim da je prilično lako zbližiti se s drugima.

___________________________________________________________

Interpretiranje rezultata:

15-35: Srećni ste da ste uspješni u stvaranju i održavanju pozitivnih i produktivnh međuljudskih odnosa sa osobama u svom okruženju.

36-55: Posjedujete kapacitete da se angažirate u sretne i produktivne međuljudske odnose; molimo provjerite čestice kojima se dodijelili 3 ili više bodova. Ovo su elementi koji mogu ukazati na blokade u Vašem menadžmentu međuljudskih odnosa.

56 i iznad: Čini se da je velik dio vašeg iskustva sa samim sobom i sa drugima disfunkcionalan. Možda bi bilo dobro da se obratite nekom za savjetovanje ili psihoterapiju kako biste načinili medijaciju i minimiziranje istih u budućnosti.

 

  • Sigurno vezivanje: prosječna vrijednost čestica  3, 9 (inverzno), 10, 15 i 28 (inverzno)
  • Izbjegavajući (bojažljiv): prosjek je čestica 1, 5, 12, 24.
  • Preokupirano vezivanje: prosječna vrijednost čestice 6 (inverzno), te čestice 8,16 i 25.
  • Odbacujuće vezivanje je prosjek čestica 2, 6, 19, 22,

Sigurni (autonomni) tip vezivanja: Osoba gaji dugotrajne veze ispunjene povjerenjem; obilježava je stabilno samopoštovanje; dijeli osjećanja sa bliskim osobama; ne ustručava se potražiti društvenu podršku.

Preokupirani tip vezivanja: Osoba osjeća neprijatnost prilikom pokušaja zbližavanja sa drugima; gaji zabrinutost da je partner suštinski ne voli; postaje naznačeno uznemirena kada vezi prijeti okončavanje.

Izbjegavajući (nesigurni) tip vezivanja: Osoba ima stanovitih problema sa intimnošću; ulaže malo emocija u socijalne i romantične relacije; nesposobna je ili nevoljna da podijeli vlastita osjećanja i/ili misli sa drugima.

Dezorganizirano vezivanje: Naglašen je ambivalentan stav subjekta u odnosu na bližu interpersonalnu relacijuOsoba je sklona, korsteći se reakcionim formacijiom i drugim patogenim ego odbranama preuzimati ulogu roditelja u intimnoj vezi; sklona je i postati upijačem partnerovih problema. Dezorganizirano vezivanjej često je asocirano uz različite oblike psihopatologije.

___________________________________

Nadam se da Vam je ovo testiranje bilo zabavno, a i da ste dobili neke korisne informacije o sebi, kao i Vama bliskim osobama. Mogućni loši rezultati ne ukazuju na stoprocentnu pouzdanost, ali svakako mogu poslužiti kao indikacija da je potrebno poraditi na sebi i kvalitetu Vaših bliskih međuljudskih relacija kako bi svoj život, svijet u sebi i onaj oko Vas načinili ugodnijim mjestom za življenje.

Lp,

DrS.

Déjà vu

deža vi

Déjà vu (franc. već viđeno) je subjektivni doživljaj da se nova situacija već dogodila, da je nekad ranije viđena, odnosno doživljena. Traje vrlo kratko, od nekoliko sekundi do par minuta. U ovom stanju ne  samo da se situacija u kojoj se subjekat nalazi doima poznatom već se u njegovoj svijesti nazire i vizija budućnosti često propraćena osjećajem slutnje, pretskazanja.  Termin je stvorio francuski filozof, parapsiholog i promoter Esperanta Emile Boirac objavivši ga u pismu uredništvu Revue philosophique 1876 godine. U savremenoj psihopatologiji ubraja se u poremećaje pamćenja nazvane paramnezije.

Fenomen se katkad javlja spontano ili u stanjima iscrpljenosti. Psihopatološki zna bit jedna od manifestacija kod otrovanih posebno neurotoksinima (npr. alkohol, droge). Doživljaj je izuzetno teško provocirati, te i istraživati u laboratorijskim uvjetima. Aktualna istraživanja prevashodno se fokusiraju na studije anomalija pamćenja, obzirom da je fenomen već viđenog vrlo izvjesno rezultat preklapanja neuroloških sistema za kratkotrajno i za dugotrajno pamćenje.

Fenomen koji se očituje u vidu „negativa“ je fenomen nikad viđenog (franc. jamais vu). U paramnezije se ubrajaju i fenomeni déjà vécu (osjećaj da se nepoznata situacija već dogodila), jamais vecu (neprepozavanje već viđenog subjekta ili izvjesnog sadržaja), déjà entendu (iluzija u kojoj se nešto čuje po prvi put no ima se dojam da se nekad ranije čulo) i sl..

Ove pojave u suštini su sindromi kako u njima ima elemenata koji upućuju i na asociranost poremećaja opažanja.

Treba moći misliti svojom glavom…

cute-happy-finger-face-person-thinking-cloud-29286849

Treba moći decentrirati se, kako u odnosu na sopstvene strepnje i narcizam tako i u odnosu na razlicite moguće (manifestne ili latentne) društvene prilike. Očekuje se moć za otvorenost. Ne puko prilagođavanje ocekivanjima okoline. Ne moć za jednostranost. Ne puka povrsnost. Već, moći biti otvoren spram nesvesnog, spram onog iracionalnog. Spram onog u sebi dubokog, tajnog, intimnog. Paralelno sa tim, mora ići i ono – moći biti otvoren spram sveta spoljašnjih objekata. Dakle, moći delati, moći voleti, moći osetiti radost. Moći prihvatiti drugog. I, napokon, moći prihvatiti sebe – sopstvene granice, sopstvene želje.

Ideal je, znači, sve to moći biti, a pri tom, ne izgubiti sebe…

    Jevremović P (2007)

Anksioznost

Arturo Leal, Anxiety

Ono što se od pojave velikih gradova posmatra kao žurba, nervoza, nepostojanost, širi se sada tako epidemijski kao nekad kuga i kolera. Pritom se pojavljuju snage o kojima užurbani prolaznici devetnaestog stoljeća nisu mogli ni sanjati.

Adorno, 1969.

Nema dvojbe da je problem anksioznosti čvorna tačka u koju konvergiraju najrazličitija i značajna pitanja, zagonetka čije bi rješenje bilo povezano s osvjetljavanjem  našeg cjelokupnog postojanja.

Freud,1917

Anksioznost, to kompleksno neugodno čuvstvo, doživio je svaki čovjek.

.Signalna anksioznost

Signalna anksioznost nije obilježje psihopatologije. To je nemir koji nas upozorava da se nalazimo pred opasnošću. Opasnost i alarmni signal adekvatna su anticipacija mogućih negativnih zbivanja (zahtjevan poslovni sastanak, isčekivanje ishoda djagnostičkih procedura u slučaju bolesti bliske osobe, trema pred polaganje ispita itd.). Anksioznost koja se u ovim okolnostima manifestira upozorava subjekta da se pripremi. Ona ne preplavljuje, već signalizacijom služi kao jedan od nivoa zaštite subjekta  informirajući o mogućnosti ulaska u opasnu situaciju. Signalna anksioznost priprema čovjeka ili da se uhvati u koštac s anticipiranom neprijatnom situacijom ili eventualno izbjegne predstojeću nevolju.

Patološka anksioznost

Patološka anksioznost stanje je izrazitog unutarnjeg nemira, tjeskobe koja nema svrhovite, signalizirajuće kvalitete. To je anksioznost koju u slobodno flotirajućem obliku viđamo kao dominantan element kliničke slike generaliziranog anksioznog poremećaja. U kondenziranom obliku centralno je obilježje paničnih napada i tada posjeduje i potencijalno dezintegrirajući kvantum (npr. Sandić, A. Psihoanalitička epistemologija paničnog poremećaja; Sandić&Sandić, 2006 [Psihoanalitička psihoterapija paničnog poremećaja IvanB]. U vezanom obliku obilježje npr. agorafobije (Sandić, A. Opservacija agorafobičnog sindroma kroz prizmu psihoanalitičke epistemologije).

Vegetativni znaci povišenja anksioznosti

Vegetativni znaci povišenja anksioznosti prisutni su i u slučaju signalne i patološke anksioznosti. Značajna je kvantitativna razlika. Ovo znači da je i pri signalnoj anksioznosti vegetativni nervni sistem ekscitiran. Ali to je znatno blažeg intenziteta nego što se zbiva u patološkoj anksioznosti. Klinički se ova hiperekscitacija manifestira vrlo šarolikim tjelesnim simptomima: profuznim znojenjem, crvenilom kože, doživljajem lupanja srca, probadajućom boli u predjelu grudnog koša, nedostatkom daha, zamagljenošću vida, probavnim smetnjama itd.

 

Da li ste depresivni? // Bekova skala depresivnosti


Osoba u svakoj skupini odabire onu tvrdnju koja najbolje opisuje kako se osjeća proteklih sedam dana, uključujući i dan depresija blogtestiranja. Ukoliko se ukaže da se više tvrdnji ispostavlja tačnim moguće je zaokružiti svaku od njih.

 

0. Nisam žalostan.

  1. Osjećam se žalosno.
  2. Cijelo vrijeme sam žalostan i ne mogu to prekinuti.
  3. Tako sam žalostan ili nesretan da to ne mogu izdržati.

 

0. Nisam posebno obeshrabren u odnosu na budućnost

  1. Osjećam se obeshrabreno u vezi s budućnošću.
  2. Osjećam da nemam šta očekivati.
  3. Osjećam da je budućnost beznadna i da se stvari ne mogu popraviti.

 

0. Ne osjećam se kao promašena osoba.

  1. Promašen sam više nego prosječna osoba.
  2. Kad se osvrnem na svoj život, sve što mogu vidjeti je mnogo promašaja.
  3. Osjećam da sam potpuno promašena osoba.

 

0. Jednako sam zadovoljan stvarnim kao i prije

  1. Ne uživam u stvarima na način kako sam uživao prije.
  2. Nemam više pravo zadovoljstvo ni u čemu.
  3. Nezadovoljan sam svime i sve me gnjavi.

 

0. Ne osjećam se naročito krivim

  1. Dobar dio vremena osjećam se krivim.
  2. Veći dio vremena osjećam se krivim.
  3. Stalno se osjećam krivim.

 

0. Ne osjećam da sam kažnjavan

  1. Osjećam da bih mogao biti kažnjen.
  2. Očekujem da ću biti kažnjen.
  3. Osjećam da sam kažnjavan.

 

0. Ne osjećam se razočaran samim sobom.

  1. Razočaran sam samim sobom.
  2. Gadim se sam sebi.
  3. Mrzim samog sebe.

 

0. Ne osjećam se lošijim od drugih.

  1. Kritičan sam prema sebi zbog svojih slabosti ili pogrešaka.
  2. Stalo se okrivljujem zbog svojih pogrešaka.
  3. Okrivljujem se za sve loše što se događa.

 

0. Uopće ne razmišljam o samoubistvu

  1. Pomišljam na samoubistvo, ali ne bih to mogao učiniti.
  2. Želio bih se ubiti.
  3. Ubio bih se kad bih imao prilike.

 

0. Ne plačem više nego obično

  1. Plačem više nego ranije.
  2. Sada stalno plačem.
  3. Mogao sam plakati, ali sada ne mogu, iako to želim.

 

0. Nisam više iritiran stvarima nego ranije

  1. Nešto sam više iritiran nego ranije
  2. Dosadno mi je ili sam iritiran većinu vremena
  3. Svo vrijeme osjećam da sam iritiran