Iz dnevnika psihijatra

Ivan B.: Psihoanalitička psihoterapija paničnog poremećaja, Sandić&Sandić pdf

Ivan B.: Psihoanalitička psihoterapija paničnog poremećaja, Sandić&Sandić pdf

 “… Srce mi snažno lupa. Bojim se. Strah me je. Ljulja mi se. Čini mi se da mogu pasti u nesvijest svaki čas. Bezbroj puta pregledao sam krv, mokraću, EKG. Svaki put doktori mi kažu da sam zdrav. Zdrav!?”, registruje s rezignacijom i nepovjerenjem. “Kažu da su svi nalazi uredni, a ja se iz dana u dan osjećam sve gore. Već odavno ne znam kako je to kad se osjećaš dobro. Prije petnaest dana internista me je pregledao veoma detaljno i nakon dužeg razgovora uvjerio me je da su moje tegobe na nervnoj bazi….”

 

 

Ovo je veoma čest, gotovo tipičan opis kliničke slike koju u psihijatriji obilježavamo kao panični poremećaj. Ukoliko želite pročitati ili preuzeti u pdf formatu prikaz psihoanalitičke psihoterapije s pacijentom ‘Ivanom B.’ pritisnite ‘download pdf’ ikonicu predočenu iznad. Naravno da je istinski identitet dotične osobe u potpunosti prikriven radi diskrecije. Želim napomenuti i  da je klinička vinjeta pisana jednostavnim stilom i rječnikom, te da se psihoterapeutski postupak kada je u pitanju panični poremećaj nastojao približiti i čitaocu koji ne posjeduje specifično psihoanalitičko obrazovanje.

 

Lijep pozdrav iz Sarajeva,

Dr. Sandić

 

Sumanutost: psihijatrijsko viđenje

Sumanutost: psihijatrijsko viđenje

Sumanutost je u medicini, psihijatriji, jako davno opisana i nemam sad namjeru ulaziti u njen istorijat i na to traćiti vaše vrijeme. Ono što mi u praksi često predstavlja problem je objasniti članovima porodice da sumanute ideje nisu podložne korekciji psihoterapijom, bilo koje vrste. Sami pacijenti iznimno rijetko su svjesni svoga stanja (procenat je zanemarljiv no uvijek se mora otvoriti prostora izuzecima). No, situacija nije kao u srednjem vijeku! Postoje stari i novi medikamenti sintetizirani u te svrhe koji mogu pomoći i 100% (s tim da pacijent ima sreće da dobro reaguje na male doze i monoterapiju tj. terapiju jednim lijekom – to je idealna situacija, no ne često i ona s kojom se psihijatri susrećeu u realitetu svog radnog vijeka).

 

Kako psihijatrija definira sumanutost?

Sumanutost se u psihijatriji smatra poremećajem psihičke funkcije mišljenja koji se reflektira na sadržaj mišljenja. Dijagnostička obilježja sumanutosti su:

  1. Osobna vjerovanja, tj. duboka ubijeđenost  pacijenta u određene stvari, situacije, stanje, a koja nisu zasnovana na principu realiteta.
  2. Sumanute ideje nastaju na bolesnoj osnovi ličnosti te su nepodložna korekciji. Za razliku od npr. zablude koja se informiranjem i sl. može korigovati, sumanutost ne popušta pred verbalnim i logičkim manevrima. NIKAD! Ako izgleda kao da popušta onda vas pacijent vara (a sami ćete se uvjeriti da “pozitivan efekat¸razgovora” neće trajati dugo)

 

Krajnje je nezgodno za članove porodice kad im član počne ispoljavati znakove sumanutosti. Satima, danima, neki put i godinama nastoje razgovarati s njim, ljute se, razočaravaju, brinu, sekiraju se, no naravno ne odustaju u svom nastojanju da objasne i dokažu da realno ne postoji nikakvo utemeljenje za takav način razmišljanja. No, sumanutost ne reaguje na priču! Reaguje samo na lijek i to ne neki kao što je Lexillium, već sasvim drugačiji medikament. Ovo napominjem iz razloga što su mi u ordinaciju znali doći ljudi kojima su članovi porodice (i ko zna ko još) davali Lexillium tbl. svakodnevno ili po potrebi “da se malo smiri” ne shvatajući ozbiljnost situacije, niti dubinu patnje ovako bolesnog čovjeka. Svakako da stoji i da je jako teško prihvatiti ovakvo teško činjenično stanje, no bolje je otići kod psihijatra nego čekati da se pacijent zapusti i da cio proces uzme maha. Neki koji se bave alternativnom medicinom reći će vam da postoje i drugi načini da se pomogne osobi kod koje se ovaj način ispoljavaju psihičke smetnje (napominjem, veoma negzodne i za pacijenta i za njegovu okolinu), a neki su dovoljno pošteni da ovakve klijente upute doktoru i da odustanu, barem u ovakvim okolnostima, od svojih honorara.

Iako se bavim prevashodno psihoanalitičkom psihoterapijom, kao psihijatar se neminovno susrećem i s ovim, zaista nevjerovatno čudnim, bizarnim fenomenom. Patološke ljubomore muževa (bar u mojoj praksi još uvijek znatno rjeđe žena), kada supruge na sve moguće i nemoguće načine nastoje razuvjeriti supruga u njegovom ubjeđenju da su vjerne… lična ubjeđenja da pacijenta neko prati (iako je on sasvim jedna beznačajna osoba poput čitaoca mog bloga ili mene), da signalizira “njima, zna on kome” farovima automobila itd.

 

Nije teško prepoznati tzv. paranoidne sumanute ideje. One su nesistematizirane, fluidne (često se mijenjaju teme, sadržaj, no sve na “sumanuti kalup”) i već su na prvi pogled bizarne. Paranoične znaju biti nezgodnije jer su sistematizirane i potiču od “jedne pogrešne karike” koja seže u bližu ili dalju prošlost (ovisno o tome koliko dugo bolest traje) a ideje se na toj osnovi razgranavaju u relativno urednom logičkom slijedu. Stoga je uistinu značajno da psihijatar posveti dio svog radnog vremena razgovoru s pacijentom da bi se sa sigurnošću mogla ustanoviti paranoičnosti, ili pak vjerodostojnost ličnih doživljavanja i razmišljanja. Ni malo lak posao i prilično odgovoran.

Ukoliko osobitosti sumanutosti kategoriziramo po sadržaju mislim da će biti mogućno podrobije razumijevanje i tematike i problematike:

  1. proganjanje (organizirana grupa ljudi ili pojedinac prati, špijunira bolesnika i on je uvjeren da mu žele nauditi na jedan ili više načina)
  2. patološka ljubomora
  3. erotomanija (kada bolesnik vjeruje da su slavne ličnosti zaljubljene u njega i na sve načine nastoji ostvariti kontakt s njima)
  4. megalomanija tj. ekspanzivne sumanute ideje (sumanute ideje pronalazaštva, mesijanske sumanute ideje i sl. sumanute ideje vlastite veličine)
  5. religiozne sumanute ideje (kada pacijent vjeruje da je u direktnom kontaktu s anđelima i sl.)
  6. sumanuto ubjeđenje da pacijentu neko čita misli, krade ideje (tipično za npr. hebefreni tip shizofrenije)

 

 

Liječenje sumanutosti: MEDIKAMENTI!  + podrška porodice; a “priča” s profesionalcem sasvim po potrebi…

U nadi da ste ovu temu čitali tek iz znatiželje a ne iz razloga što vam je život ovakav teret natovario na vrat…

Psihoanalitička psihoterapija socijalne fobije

Psihoanalitička psihoterapija socijalne fobije

 


Socijalna fobija označava patološki kvantum anksioznosti u međuljudskim interakcijama. U za subjekta specifičnim socijalnim situacijama/interakcijama  doživljava se raznorodnost manifestacija povišenja tjeskobe:

  1. kao da ne može da govori,
  2. stezanje u grlu,
  3. snažno lupanje srca,
  4. pojačano znojenje,
  5. vrtoglavicu

Subjekat ne tako rijetko navodi da ga je tada strah da će se osramotiti, da misli da ga ljudi gledaju/procjenjuju sa negativnim konotacijama. Napetost može zahvatiti čitavo tijelo. Moguće je crvenjenje lica (eritrofobija). Kod pojedinih osoba može se dogoviti i panični atak.

 

Socijalne relacije koje zahvata socijalna fobija raznolike su (susret s novim ljudima, poslovni sastanci, držanje govora pred većom grupom ljudi i sl.) no tipično je da se gotovo uvijek manifestacije anksioznosti ispoljavaju kada je osoba u susretu s nepoznatim, ili manje poznatim ljudima.

Dubinsko psihološko razmatranje ovog fenomenaveoma -psihoanalitički pristup kojim se koristimo u psihoanalitičkoj psihoterapiji

U psihoanalizi se anksioznost i strah u izvjesnim socijalnim interakcijama, a kojima je obilježena socijalna fobija, tumače aktivacijom nesvjesnih sadržaja (da tako kažem – posebnih oblika ‘pamćenja’) koji u prerušenom obliku agiraju u datoj situaciji. Tako unutarnja, intrapsihička strahovanja potiču iz očekivanja neprijatnosti relativnog visokog kvantuma za datog subjekta. Neprijatnost provocira želju za bijegom, no bijeg nije uvijek moguće izvesti (npr. neki put posao zahtijeva da se povremeno drže prezentacije pred grupom ljudi i sl.). Ukoliko je bijeg osujećen, veoma brzo slijedi stanje pripravnosti za sukob (ovo je nešto što se razotkriva tek nakon što je prevaziđena inicijalna faza psihoterapije), kako na nesvjesnom planu. ¸ Ovo je jedan od daleko najčešćih patogenetskih modela, no dijalogom sa svakim analizandom ponaosob neki put mogućno je iznaći i specifične, drugačije uzročnike socijalne fobije.

 

Kratki psihodinamski rezime iz psihoterapije

Mlađa žena javila se na tretman psihoanalitičkom psihoterapijom. Već dugo vremena mučila ju je socijalna fobija i to kad bi na poslu morala držati prezentacije pred grupom saradnika. Zna da su oni prilično prijateljski nastrojeni prema njoj, no svaki put kad dođe red na nju da govori jedva da kaže rečenicu dvije. “Najradije bih da nestanem” bile su riječi kojima je opisivala situaciju u kojoj se nalazila. Stezalo bi joj se grlo, zujalo bi joj u ušima, snažno lupalo srce. Bila bi “strahovito” tjeskobna i jedva bi čekala da pozornost s nje pređe na nekog drugog, ili da se sastanak okonča.

Psihoterapijskom eksploracijom ustanovilo se da se u njeno biće duboko utisnula iskustva s ocem koji je, od kako ona zna za sebe, sklon žestokom kritiziranju. Ova njegova osobina u porodičnim relacijama (prema vanjskom svijetu je blag, čak neki put i nesiguran – sasvim drugačija osoba no ona kod kuće)  izražena je do te mjere da prestane s ovim, za nju isuviše agresivnim ponašanjima, jedino kada se ona rasplače i prihvati da je kriva (mada veoma često niti ne zna zbog čega). Majka bi stala na njenu stranu, na vrlo specifičan način. Ona bi ju tješila i plakala zajedno s njom. Na ovaj način produbljivala je njen osjećaj bespomoćnosti.

Sjećanja na ovakva zbivanja u porodici pokazuju da su ovakve situacije bile svakodnevnica i u predškolskom dobu, i tokom srednjoškolskog obrazovanja, čak i tokom studija. Isčekivanje ovakvog vida relacije – da će biti žestoko kritizirana (dio odnosa s ocem) i tek tješena (dio odnosa s majkom) – snažno bi se aktivirao kada bi se trebala istaći u grupi nedovoljno poznatih ljudi. Kao što je nastojala biti “nevidljiva” kod kuće da je otac ne bi verbalno napadao,  a majka budila njeno još veće osjećanje bespomoćnosti, nastojala je biti nevidljiva i u poslovnim relacijama nastojeći da izbjegne da doživi “ono što se naučila da doživljava” u svojoj primarnoj porodici.

Tokom sedam mjeseci psihoterapeutskog rada iz raznih uglova pristupalo se nenoj intrapsihičkoj problematici. Ustanovilo se da su njena strahovanja zahvatala i druge sfere njenog života, no u znatno manjoj mjeri no što je to bilo s poslovnim saradnicima. Polako je uvidjela da nema razloga ni za strah niti za pripravnost za odbranu. Nadolazeća pozitivna iskustva na radnom mjestu vremenom su dovela do “prekrajanja” njenih nesvjesnih očekivanja umanjivši strah i negativna isčekivanja.