Kreativna razonoda

Ah, ta nepodnošljiva lakoća seksa – – “Neću vezu!”

Ljubav je začeće i rođenje u lijepom… Ljubav ne pronalazi svoj smisao u želji za gotovim, kompletnim i završenim stvarima – već u nagonu da učestvuje u postajanju ovakvih stvari. Ljubav je srodna transcendenciji; ona je samo drugi naziv za kreativni poriv i kao takva prepuna je rizika, pošto se za svako stvaranje nikada zasigurno ne može znati gdje će završiti… Voljeti znači otvarati se toj sudbini, tom najuzvišenijem od svih ljudskih stanja… Otvaranje toj sudbini znači, u krajnjem bilansu, prijem slobode u biće: one slobode koja je otjelotvorena u Drugom…

Zigmunt Bauman _Fluidna ljubav: O krhkosti ljudskih veza, 2003.

U posljednjih nekoliko mjeseci nekako se zbiva da mi se za konsultacije učestalije no inače obraćaju slobodne mlade žene sa istim “problemom”. Žale se da upoznaju slobodne muškarce gdje se registrira obostrana privlačnost kao i, barem, dovoljno preklapanje životnih interesa ali da oni ne žele vezu. Ovo im kažu eksplicitno. Iz ovog razloga te žene se pitaju se šta to nije uredu sa njima samima, gube samopouzdanje misleći da iz nekog njima nepoznatog razloga one nisu “dovoljno dobre” (da nešto sa njima nije u redu) za ostvarenje obuhvatnije, na više razina prožete interpersonalne relacije sa tim ljudima. Sa druge strane, ispostavlja se da nije “nikakav problem” za te muškarce se upuste sa tim ženama u sporadične seksualne odnose, sasvim neobavezujuće, potpuno tek na fizičkoj razini.  Čari i usud konzumerizma….

Istovremeno, u povjerljivim razgovorima već izvjesno vrijeme od mladih slobodnih muškaraca (kasnih 20ih, i onih u 30im godinama) doznajem da djevojke kalkuliraju kakav autobomil voze, koliko skupo se oblače, koliko novca zarađuju. Ukoliko im je finansijsko stanje nezadovoljavajuće ne tako rijetko neće niti dati prostora za komunikaciju, upoznavanje i eventualno ostvarenje interpersonalne relacije. “Kupi me – prodaj me; kupi me – prodaj me” (Milan Mladenović, 1986_  Novac u rukama).

 

Ovo što sam u kratkim crtama iznijela iznad ukazuje se kao nezaustavljivi talas postmodernog neoliberalnog, bolesnog,  i u nutrini gnusnog konzumerizma u kojem je impuls za potrošnjom (robe no i ljudi koji se percipiraju i doživljavaju na isti način) zadobio gotovo autonoma obilježja te gospodari čovjekom, umjesto da čovjek gospodari njime.

 

Od seksa se sada očekuje da bude samoodrživ i samodovoljan, “da stoji na sopstvenim nogama”, da se o njemu sudi samo po osnovu zadovoljstva koje sam može donijeti (iako je, po pravilu, ono daleko manje od očekivanja koje raspaljuju mediji). Nije ni čudo što su enormno porasli njegovi kapaciteti da izrodi frustraciju i da pojača taj isti osjećaj otuđenja koji je trebalo da izliječi.

Z. Bauman, 2003.

Slijedi e-book koji čitaocu, ukoliko se ikad zapitao o ovome navedenom iznad, iako možda neupućenom u sociologiju i psihologiju može puno šta razjasniti, a možda i pomoći da se s manje konfuzije, bola i pogrešnih pitanja kreće u “globalnom supermarketu”.

Neko, možda, kao slobodno biće svjesno i voljno odbije da učestvuje u izopačenosti i iznađe modus vivendi mimo praznine i vulgarnosti u kojima se guši Homo sapiens, Homo sexualis, XXI vijeka.

 

Zygmunt Bauman Fluidna Ljubav by Aneta Sandic on Scribd

Emocionalna inteligencija & njeno mjerenje

61290691-inteligencija-emocionalna-inteligencija-pamet-srce

Konstrukt emocionalna inteligencija (EI) u psihološkoj literaturi pojavio se 1990. godine u publikaciji P. Saloveya (Yale univerzitet) i J.D.Mayera (New Hempshire univerzitet). Oni su definirali emocionalnu inteligenciju kao

“sposobnost praćenja svojih i tuđih osjećanja i emocija, i upotreba tih informacija u razmišljanju i ponašanju.” 

Daniel Goleman (Harvard univerzitet) 1995. godine objavljuje knjigu naslovljenu “Emocionalna inteligencija”. Njegova knjiga postaje bestseler, te konstrukt, pojam emocionalne inteligencije postaje široko popularan još koncem XX stoljeća.

Jedan od najpoznatijih modela EI je upravo onaj koji su 1990. objavili Salovey i Mayer. U okviru istog EI se uokviruje trodimenzionalno i to kao:

  1. procjena izražavanja emocija kod sebe i kod drugih osoba
  2. regulacija vlastitih emocija kao i regulacija emocija drugih osoba
  3. upotreba emocija u adaptivne svrhe.

Jasno je da u gore pomenutim procesima postoje jasne individualne razlike.

U procjeni izražavanja emocija kod sebe i kod drugih od značaja su dvije kategorije faktora: verbalni (prevashodno jasnoća i razumljivost verbalnog iskaza) i neverbalni (mimika, govor tijela). Jasno je da subjekti koji brže i lakše uočavaju vlastite i tuđe emocije mogu te emocije uspješnije izražavati u susretu sa drugim osobama. Za socijalno funkcioniranje je nužna barem minimalna kompetentnost u pomenutim vještinama.

Regulacija vlastitih emocija kao i emocija drugih. Subjekat o vlastitim emocijama može imati različita iskustva. Ovo mu omogućava izgradnju vlastitih konstrukata o svojim raspoloženjima povezujući ih sa različitim aktivnostima, osobama, okolnostima. Tako nastojeći da zadrži pozitivna iskustva osoba sa dovoljno visokom EI će birati kontekst u kojem je i ranije doživljavala pozitivne emocije. Iskustvom i odabirom će širiti lepezu pozitivnih vlastitih involviranja u životu kao potencijalne izvore dobrog raspoloženja. U ovom kontekstu razlikuju se trenutna regulacija emocija i dugoročni regulatorni stil osobe. Sa druge strane, regulacija emocija kod drugih ljudi odnosi se na subjektovu vještinu amplifikacije pozitivnih osjećanja i repariranje negativnih. Ovo je od osobitog značaja u npr. rukovodstvu, kako je adekvatnost EI menadžmenta direktno proporcionalna zadovoljstvu i radnoj učinkovitosti uposlenika. U negativnom obliku ova regulacija može podstaći nezadovoljstvo, agresivitet i druge oblike negativnog emocionalnog reagovanja.empathy

Kratko obrazloženje stavki ad a) i ad b) već samo po sebi otvara perspektivnu razumijevanja značaja emocionalne inteligencije u adaptivne svrhe.

Emocionalna inteligencija može se mjeriti različitim testovima od kojih su na našem podneblju najčešće upotrebljavani:

  1. Upitnik emocionalne kompetentnosti UEK –  45
  2. Upitnik emocionalne kompetentnosti UEK -15
  3. Upitnik emocionalne regulacije i kontrole UERK

Dr Sandić u ‘Zabranjenom forumu’ – paranormalna BiH (januar 2013)


Mišljenja sam da bi emisija bila znatno zanimljivija da su gosti koji se bave ezoterijom, ili ako želite reći paranormalnim, bili od onih koji proriču sudbinu iz graha, šoljice kafe, ili preko svog vidovjačkog ‘talenta’ ‘znaju’ o budućnosti. Tu su i oni koji se bave ‘skidanjem’ sihira, pravljenjem talismana, ‘programiranjem’ kristala itd. .. Bar meni se čini da svega toga ima više u BiH no osoba i klijenata koji traže usluge u kojima je cetralna medijacija za uklanjanje nevolje tarot.

Ipak, bilo je zabavno, i razotkrivajuće….

 

 

Lp, dr Sandic

Tetovaža – tek ukras na tijelu?

Tetovaža – tek ukras na tijelu?

Foot-Tattoo

… ili može kazivati znatno više no što to registruje optički živac?

 

Prateći istoriju tetoviranja kročimo daleko u prošlost. Nekada davno, kada smo živjeli u plemenima i doživljavali prirodu i naš život ovdje na Zemlji na jedan drugačiji način tetoviranje se smatralo veoma značajnim ritualom. Tetovirana slika, također, imala je posebnu namjenu.  Ovisno o geografskom području, kulturološkim i religijskim uslovima koji su oblikovali (a i dalje oblikuju) poimanje stvarnosti, cilja, težnji ljudskog postojanja i fenomen tetoviranja zadobija unekoliko drugačije dimenzije.  U pojedinim kulturama tetoviranje je bilo sastavni dio rituala inicijacije, npr. prelaska u odraslo doba. Nekada davno tetovažom su pojedine grupe ljudi ukazivale na vlastiti socijalni status. Ovim ritualom, i njegovim produktom, u pojedinim plemenima se upućivalo na specifično rodoslovno stablo sežući unatrag do božanskog porijekla, na ovaj način mistično povezujući tijelo i duh.

Danas je ritual tetoviranja, u smislu kako se to radilo, i još uvijek radi (u rijetkim preživjelim) plemenima, transcendirao vlastitu ‘magičnu’ funkciju. Ljudi čine tetovaže u raznolikim prilikama, u raznorodne ciljeve. Ovo je postala još jedna masovna pojava u ovom današnjem svijetu globalizacije, ‘pomijeranja’ granica, nove ‘slobode’…

—  —  —

Ipak, krije li se u tetovaži tračak nekadašnjeg ‘misticizma’  ili je to tek jedna od dimenzija 3D stvarnosti kakvom je nastojimo poimati mi, civilizirani ljudi s početka XXI stoljeća?

—  —  — 

U pokušaju davanja odgovora na jedno ovakvo pitanje možemo utonuti u psihoanalitičku misao kako, bar na našem aktualnom civilizacijskom stupnju, ona ponajbolje dočarava kakva je to psihička konstelacija čovjeka kao vrste. Tačno je da je misticizam psihoanalizi slabija strana, no podsjetimo se da tokom ranog razvoja svako dijete živi i u stadiju kada duboko vjeruje u svemoć, čak je i doživljava na vrlo poseban, arhaičan način.

U našoj kulturi tokom proteklih nekolicinu decenija tetoviranje je posebno popularno među adolescentima, te je to jedan od pokazatelja da se u ovom prelaznom periodu, tranziciji ka odraslom dobu, javljaju posebne želje i težnje koje se, na sebi imanentan način, realiziraju i aktom tetoviranja. Isto tako, kao fizički marker danas, kao i nekad davno, tetovaža može upućivati na pripadnost datoj društvenoj grupi.

Posmatravši situaciju na individualnom planu sasvim je jasno da  slika na koži služi kao sredstvo komunikacje, težnje za kazivanjem onog ‘neizrecivog’. No, sem konkretnog tetoviranog motiva tu je sad i pitanje i samog položaja tetovaže na tijelu. Je li sprijeda ili straga? Uvijek vidljiva ili mahom prekrivena odjećom? Barem djelomično i ovo kazuje kome i kakva poruka je upućena…

Jedan prilično zanimljiv fenomen očit je, gotovo na prvi pogled, kada imamo situaciju multiplih tetovaža. Ovo podrazumijeva ponavljano izlaganje kože ubodima kojima se unosi tinta. Proces je bolan te otvara mogućnost razmatranja vrlo specifičnog oblika samopovrdjeđivanja kojima se može pokušati nadvladati skok i onako isuviše visokog kvantuma tjeskobe, neki put razdirućeg osjećaja praznine koji tako tipično, bar iz ugla dubinske psihologije, egzistiraju u pojedinim nedostatno strukturiranim intrapsihičkim dimenzijama nekih od nas.

 

Tetovaža je znatno više od tek označitelja jednog momenta u vremenu života.

Ona je slikovni zapis onog ‘neizrecivog’ urezan u tijelo u određenom trenutku bivstvovanja.

 

Posjeduje i seksualne konotacije….

 

Bilo kako bilo, ukoliko već niste učinili klik na sliku iznad-  stranica jednog od sjajnih tattoo studija reći će vam mnogo toga o čemu možda i niste razmišljali do sad.

Autorelaksacija: Autogeni trening (AT)

Autorelaksacija: Autogeni trening (AT)


Živimo u doba kada je stres svakodnevnica. Postoji mnogo načina na koji možete pomoći sebi da se izvučete iz tog groznog stanja. Svaki podrazumijeva zauzimanje aktivnog stava prema životu i lični angažman u nastojanju da toj svakodnevnici koja nas nerijetko nastoji ‘mljeti u svojoj mašini’ ne dopustimo da pogubno utiče na naše psihičko i tjelesno stanje. Jedan od široko prihvaćenih metoda borbe sa stresom je autogeni trening. Možete ga naučiti uz pomoć već iskusnog praktikanta. No, uz dobru motivaciju i lični trud možete ovom tehnikom opuštanja ovladati i samostalno, barem njenim bazičnim stepenom.

Autogeni trening je naučna metoda, vrsta autohipnoze kojom se pomoću snage mentalnih predstava utiče na tijelo, preko njega i na psihu. Autogeni trening se odvija, kako naglašava tvorac metode J.H.Schultz, ‘u koncentraciji na popuštanje napetosti’.

Smatra se izuzetno efektivnom metodom za rasterećenje stresa. Općenito, autogenim treningom u svrhu relaksacije, kao i sa ciljem otklanjanja psiholoških tegoba, mogu se tretirati kako psihički zdrave osobe koje na ovaj način žele produbiti spoznaju o vlastitom biću, poboljšati svoje svakodnevno funkcionisanje, ublažiti i na kraju riješiti se stresa, tako i svi nepsihotični pacijenti voljni da unesu neke izmjene u svoj dnevni ritam. Više o terapeutskim efektima AT-a možete pročitati ovdje.

 

Medicinske indikacije

AT je podesan i za primjenu u psihosomatskoj medicini gdje mu je područje indikacija veoma široko. Razlog ovome je da značajan broj i danas aktuelnih etiopatogenetskih hipoteza razmatra pretjeranu aktivaciju i/ili stanovitu disfunkcionalnost vegetativnog nervnog sistema kao uzročnika različitih psihopatoloških stanja kojima je anksioznost zajednički sadržatelj. U ovu šaroliku grupu ubrajaju se različita oboljenja poput:

  • esencijalne hipertenzije,različitih alergijskih reakcija,pojedina kožna oboljenja,različite disfunkcije probavnog trakta itd.

 Psihijatrijski poremećaji kod kojih je primjena AT-a indicirana obuhvataju kako široki spektar kompleksnih poremećaja, tako i izolovane psihopatološke simptome. Primjena ove tehnike naročito s pokazuje podesna u tretmanu:

  • tenzionih glavobolja,psihosomatskih oboljenja, simptomatske nesanice, odvikavanja od sedativa i/ili hipnotika, akutnih i hroničnih stresnih reakcija itd.

 

Bazični stepen  autogenog treninga – prema J.H.Schultz-u:

Mir, potpun mir

Desna (lijeva) ruka je sasvim ugodno teška (6x)

Mir, potpun mir

Desna (lijeva) noga je sasvim ugodno topla (6x)

Mir, potpun mir

Srce kuca mirno i ravnomjerno (6x)

Mir, potpun mir

Disanje je mirno i ravnomjerno (6x)

Mir, potpun mir

Sunčani splet je sasvim ugodno topao (6x)

Mir, potpun mir

Čelo je sasvim ugodno hladno (6x)

Mir

Potpun mir

o p o z i v!

 

Ukoliko ste zainteresirani da pokušate samostalno uvježbati prakticiranje ovog vida harmonizacije tjelesne i psihičke sfere o tjelesnim položajima u kojima se preporučuje vježbanje autogenog treninga možete pročitati ovdje.

 

 

Prema Frojdu čovjek voli…

Prema ‘narcističkom tipu’ tj:

  • ono što je on sam (odnosno sebe samog)
  • ono što je on sam bio
  • ono što bi želio da bude
  • osobu koja je predstavljala dio njegovog sopstva

 

Prema ‘anaklitičkom tipu’, odnosno tipu naslanjanja:

  • ženu koja hrani i njeguje
  • muškarca koji štiti

 

Već u odnosu na ovo jednostavno nijansiranje u mogućnosti smo se osvrnuti, promisliti koga, kako i zašto volimo.  A možemo se i zapitati šta je to što poimamo kada mislimo ‘ljubav’…

 

Šta želi žena?

Šta želi žena?

what-we-want-infographic


Tema je o kojoj su veliki umovi, i teški špekulanti tj. filozofi :), i te kako razbijali glavu. Stoga vas ne treba čuditi kad se ovakva misao pretočena u pitanje rodi i u vašem umu a konačan odgovor lebdi negdje neizrečen, neizreciv, van dometa konkretizacije i egzaktnosti.

Prije no što se osvrnem na Freudov komentar upućen princezi Marie Bonaparte u kratkim crtama želim skicirati centralnu ideju velikog pesimiste Artura Šopenhauera: U “O ženama” o ženama piše kao o inferiornim, ovisnim, djetinjastim, bez osjećaja i smisla za pravdu, u službi Prirode, bez kapaciteta da cijene umjetnost kao i kapciteta za genijalnost. !? Psihoanalizirajući ovakve iskaze, kojih je uistinu pregršt u Šopenhauerovom opusu, ne zaboravivši centralnost koncepta volje u cijeloj toj priči, dakako uzevši u obzir i biografiju ovog filozofa,  izgleda da je ovakav stav prema ženi Artur Šopenhauer zauzima zarad ličnog neuspjeha da negira energiju i porive vlastite seksualnosti, te posrnuću njegovog karaktera u nastojanju da ostvari svoj ‘budistički’ program,  pokori/ukine Volju i oslobodi intelekt. Analogije Fridriha Ničea su, pak, sasvim drugačije. On špekulira:

“Možda je istina žena koja ima razloge što nam ne dopušta da ih vidimo?”

 Općenito, vrlo često koristi metaforu “žena kao istina”. Istovremeno, za Ničea istina je neizreciva, prirodna, biološka, haotična, i nespoznatljiva. E, put preko ovih istorijskih crtica dovodi nas do neizbježnog Sigmunda Frojda. On je dobar dio svog radnog i životnog vijeka, kao što znamo, posvetio fenomenologiji ljudske psihe. U svojim djelima “Femininost” i “Ženska seksualnost” prevladavaju dva centralna psihoanalitička koncepta o ženama: kastracioni kompleks i pasivitet. Zanimljivo je i da Frojd definira žene uvijek u usporedbi sa muškarcima, nikad u relaciji s njima samima. !? No, ovaj genije, jednom prilikom, princezi Marie Bonaparte saopštio je sljedeće:

Veliko pitanje na koje nikad nije odgovoreno i na koje još uvijek nisam uspio odgovoriti, uprkos tridesetogodišnjem istraživanju ženske duše, je ‘Šta želi žena?’

I tako, dok je projektivno i odbrambeno Šopehnauer otišao u devalvaciju, Niče se vinuo u mistiku, Frojd je proveo trideset godina u kontemplaciji i ozbiljnom ‘terenskom radu i istraživanju’ pitanja koje i dalje ostaje bez odgovora… Ili možda i nije baš tako? 🙂