O snovima

O noćnim morama…

O noćnim morama…


U dubinskoj psihologiji, psihoanalizi, drži se da čovjek doživljava svijet u sebi, i onaj oko sebe, na dva paralelno egzistirajuća nivoa, svjesnom i onom nesvjesnom. Upravo snovi se smatraju ‘kraljevskim putem do nesvjesnog’, kako je tvrdio još Sigmund Frojd. Mi sanjamo svako veče, mada se svako od nas redovito ne sjeća svojih snova. Neki put se probudimo u sred sna koji je na nas ostavio vrlo snažan, negativan dojam ne mogavši se prisjetiti sadržaja. To su najčešće snovi koji bude visok kvantum tjeskobe, te je izrazita nelagoda ta koja nam onemogućava noćni odmor u kontinuitetu. No svakako da neugodne slike sna, kao i one ugodne, znaju ostati i te kako žive u sjećanju sanjača dugo nakon što je sam san okončan.

To nesvjesno, do kojeg snovi vode kao kraljevski put opisuje se i kao mračna, tamna strana ljudske psihe kojom gospodare nagoni, sile van svjesne, voljne kontrole. U njemu se na poseban način, osobito procesima kondenzacije i simbolizacije procesuiraju subjektova preživljavanja i  razmišljanja, ukrštajući se s prethodnim doživjavanjima, kao i budućim stremljenjima i anticipacijama. Težak, strašan san koji na sanjača ostavlja strahovit i/ili parališući dojam u simboličkom obliku tako može iskazivati sanjačeva vlastita strahovanja povezana s izvjesnim sadržajem iz njegovog života (bilo prošlim, sadašnjim ili budućim) koja on nastoji procesuirati nesvjesnim kanalima. Ovakva strahovanja često su povezana uz fantazije ostvarenja nedozvoljenih nagonskih htijenja (npr. agresivnih ili seksualnih) iz kojeg razloga se pojavljuje fenomen prerušavanja kojim se suštinska tema prikazuje u prikrivenom obliku nerazumljivom u svjesnom.

Upravo taj strašni i/ili parališući dojam koji zna zaostati nakon sna ukazuje na sanjačevu nemogućnost procesuiranja vlastitih intrapsihičkih preživljavanja jer

 

 san je upravo sasvim lična tvorevina.

 

U psihoanalitičkoj psihoterapiji posebna pažnja posvećuje se opravo ovakvim snovima. Neki put potrebno ih je interpretirati sanjaču kako bi se rasvijetlilo to intrapsihičko stanje i otvorio put ka pozitivnim intrapsihičkim pomacima. Neki put terapeutu takav san služi kao putokaz, mogućnost praćenja terapijsksog progresa, zastoja i sl.  Samo tumačenje snova, u skladu s postulatima dubinske psihologije, nužno podrazumijeva poznavanje psihoanalitičkih teoretskih postavki kao i ličnog života sanjača, te njegovu aktualnu životnu situaciju. Potvrdu intepretacije značenja sna dobijamo putem specifičnih reakcija, posebno odgovora sanjača koji u posebno vođenom, psihoterapeutskom dijalogu učestvuje u iznalaženju značenja poruka svog nesvjesnog koje mu se kazuju putem njegovih snova.

Tumačenje snova

Tumačenje snova

Učite što je moguće više o simbolizmu; a sve to zaboravite kad analizirate neki san.

Carl Gustav Jung

I danas, više od jednog vijeka nakon publikacije “Tumačenje snova” Sigmunda Freuda, nemogućno je pisati o njegovoj znanstvenoj teoriji s ciljem da se kaže nešto esencijalno novo. Freudova teorija nije se značajno mijenjala, te njene osnovne postavke za većinu naučnika koji se bave fenomenom snova posjeduju snagu aksioma. Zanimanje ljudskog duha za ovaj fenomen, iskustvo kojem svjedočimo svakodnevno bilo da se toga u budnom stanju sjećamo ili ne, seže daleko u prošlost.

U drevnim vremenima, poput antičkog, velika pažnja poklanjala se snovima kada im se pridavalo proročko značenje. Iz ovog razloga, mnogi dobrostojeći građani imali su svog stručnjaka koji bi im, po potrebi, tumačio snove. Značajne odluke donosili bi tek nakon što bi pomenuta procedura bila obavljena. Ukoliko detaljnije razmatramo antičke spise mogućno je zapaziti neke sličnosti između npr. Platonovih daleko manje izdiferenciranih shvatanja o prirodi snova kada on kaže da su snovi glas divlje životinje u nama i Freudovih da je nesvjesno režiser sna. I docnije u istoriji civilizacije zanimanje za snove u potpunosti ne isčezava. U srednjem vijeku Thomas Carena u inkvizicijskom priručniku “Tractus de Officio sanctissimae Inquisitionis” navodi:

‘Ako neko iznosi krivovjerje u snu, inkvizitori treba da u tomevide povod da ispitaju njegov način života, jer obično u snuponovo dolazi ono čime se preko dana zanimalo’.

Ipak, sa rijetkim izuzecima, u srednjem vijeku i docnije, do djela S. Freuda sanjanje je smatrano pojavom lišenom smisla koja ne zaslužuje naučni interes. Osnovna tvrdnja Sigmunda Freuda iznesena u “Tumačenju snova” 1900. godine je da san predstavlja ispunjenje želje sanjača. Laik će nerijetko posumnjati u ovaj postulat obzirom na činjenicu da svi snovi nisu ugodni, da znaju biti ispunjeni neprijatnim sadržateljima. Stoga Freud dvadesetak godina kasnije objavljuje “Dopunu teoriji snova” u kojoj iznosi pojašnjenja u odnosu na upravo gore pomenutu problematiku. Naime, neprijatan san može biti u funkciji ispunjenja nesvjesnih i/ili svjesnih želja sanjača na taj način da predstavlja ‘kažnjavanje sanjača za potisnutu, nedozvoljenu želju-impuls’. Ovo znači da neprijatan sadržaj sna uslovljava savjest, u psihoanalitičkoj terminologiji instanca ličnosti nazvana Superego. U Freudovoj psihodinamici sadržaji prethodnog dana i vanjski, senzorni stimulusi u toku spavanja, samo indirektno determiniraju sadržaj sna. Ono što dominantno određuje sadržaj je prije svega potisnuta, nesvjesna želja tek u sprezi sa stimulusima i ostacima dana. Tako san predstavlja poseban vid zadovoljenja nesvjesnog htijenja i to u obliku fantazije. U odnosu na to da se san služi posebnim procesima poput simbolizma, kondenzacije, sekundarne revizije itd. za naučno tumačenje sna potrebno je kako poznavati osobnosti sanjača, tako i posjedovati određena znanja.

Jedan od Freudovih najtalentiranijih učenika, Carl G. Jung, osnivač analitičke psihologije, snovima pridodaje i druge funkcije. On akcenat stavlja na kompenzacijsku ulogu snova u odnosu na izvjesne manjkavosti ili izopačenja svjesnog duha sanjača. U djelu “Čovjek i njegovi simboli” publiciranom 1964. on navodi i kako, doduše rjeđe no što se to zbiva u uobičajenim snovima,

u trenutku sna dotični događaj može još pripadati budućnosti

čime u potpunosti ne odustaje od drevnog uvjerenja kada su se snovi koristili u svrhu predviđanja budućnosti. U odnosu na do sad navedeno vidimo da se dubinska psihologija ozbiljno bavi snovima kao jednim od načina upoznavanja svake date ličnosti ponaosob, i kako jedan te isti san ukoliko ga sanjaju dvije zasebne individue apsolutno ne mora sadržavati, i najčešće niti ne saopštava, istu poruku.

Da ilustriram, u kratkim crtama, jedan san i skraćeno tumačenje istog u okviru psihoanalitičke psihoterapije.

 U kupatilu sam sa psom. Okupao sam ga i sušim ga fenom. Zatim uzimam makaze da mu podrežem nokte. Odjedanput se budim iz sna sav obliven znojem. Srce mi je snažno lupalo. Plašio sam se da ću se ugušiti.

Psihoanalitičkom eksploracijom ustanovljeno je da pas, obzirom na njegovu bezazlenost, sanjača zapravo podjeća na njega samog. Upuštajući se u analizu uslijedile su njegove slobodne asocijacije: «On laje kao i ja. Lajem i samo prijetim.» Na intervenciju terapeuta: «Režući psu nokte u snu osjetili ste tjeskobu?» reagovao je bez i časa dvomuljenja: «Šta? Trebao sam da mu vadim zube?» Zaprepastivši se nad vlastitom konstatacijom nastavio je: «Pa da. Da je to pravi pas bio bi zub. Moja pudlica je umiljata poput mačke i da sam joj potkresao nokte ne bi imala čime da se brani. Nekad mi se čini da moj pas i ja jako ličimo. Htio sam mu potkresati nokte, ali oblio me strah. A nokti su životinji i ono čime se brani…A ja kao da još uvijek tražim kako da se odbranim od oca, da nađem svoju mjeru odnosa s njim. Čovjek pije li pije!». Tako je san u kome je manifestna tema bila dotjerivanje psa, zapravo predstavljao sanjačevu želju da iznađe načine za adekvatnije suprostavljanje zahtjevima drugih.

Nadam se da vam je tema bila zanimljiva i da ste naučili nešto novo.

Lijep pozdrav,

Dr.Sandić

 

ps. Evo naknadno da dodam par linkova za buduće čitaoce: