Psihoanaliza i umjetnost

Tetovaža – tek ukras na tijelu?

Tetovaža – tek ukras na tijelu?

Foot-Tattoo

… ili može kazivati znatno više no što to registruje optički živac?

 

Prateći istoriju tetoviranja kročimo daleko u prošlost. Nekada davno, kada smo živjeli u plemenima i doživljavali prirodu i naš život ovdje na Zemlji na jedan drugačiji način tetoviranje se smatralo veoma značajnim ritualom. Tetovirana slika, također, imala je posebnu namjenu.  Ovisno o geografskom području, kulturološkim i religijskim uslovima koji su oblikovali (a i dalje oblikuju) poimanje stvarnosti, cilja, težnji ljudskog postojanja i fenomen tetoviranja zadobija unekoliko drugačije dimenzije.  U pojedinim kulturama tetoviranje je bilo sastavni dio rituala inicijacije, npr. prelaska u odraslo doba. Nekada davno tetovažom su pojedine grupe ljudi ukazivale na vlastiti socijalni status. Ovim ritualom, i njegovim produktom, u pojedinim plemenima se upućivalo na specifično rodoslovno stablo sežući unatrag do božanskog porijekla, na ovaj način mistično povezujući tijelo i duh.

Danas je ritual tetoviranja, u smislu kako se to radilo, i još uvijek radi (u rijetkim preživjelim) plemenima, transcendirao vlastitu ‘magičnu’ funkciju. Ljudi čine tetovaže u raznolikim prilikama, u raznorodne ciljeve. Ovo je postala još jedna masovna pojava u ovom današnjem svijetu globalizacije, ‘pomijeranja’ granica, nove ‘slobode’…

—  —  —

Ipak, krije li se u tetovaži tračak nekadašnjeg ‘misticizma’  ili je to tek jedna od dimenzija 3D stvarnosti kakvom je nastojimo poimati mi, civilizirani ljudi s početka XXI stoljeća?

—  —  — 

U pokušaju davanja odgovora na jedno ovakvo pitanje možemo utonuti u psihoanalitičku misao kako, bar na našem aktualnom civilizacijskom stupnju, ona ponajbolje dočarava kakva je to psihička konstelacija čovjeka kao vrste. Tačno je da je misticizam psihoanalizi slabija strana, no podsjetimo se da tokom ranog razvoja svako dijete živi i u stadiju kada duboko vjeruje u svemoć, čak je i doživljava na vrlo poseban, arhaičan način.

U našoj kulturi tokom proteklih nekolicinu decenija tetoviranje je posebno popularno među adolescentima, te je to jedan od pokazatelja da se u ovom prelaznom periodu, tranziciji ka odraslom dobu, javljaju posebne želje i težnje koje se, na sebi imanentan način, realiziraju i aktom tetoviranja. Isto tako, kao fizički marker danas, kao i nekad davno, tetovaža može upućivati na pripadnost datoj društvenoj grupi.

Posmatravši situaciju na individualnom planu sasvim je jasno da  slika na koži služi kao sredstvo komunikacje, težnje za kazivanjem onog ‘neizrecivog’. No, sem konkretnog tetoviranog motiva tu je sad i pitanje i samog položaja tetovaže na tijelu. Je li sprijeda ili straga? Uvijek vidljiva ili mahom prekrivena odjećom? Barem djelomično i ovo kazuje kome i kakva poruka je upućena…

Jedan prilično zanimljiv fenomen očit je, gotovo na prvi pogled, kada imamo situaciju multiplih tetovaža. Ovo podrazumijeva ponavljano izlaganje kože ubodima kojima se unosi tinta. Proces je bolan te otvara mogućnost razmatranja vrlo specifičnog oblika samopovrdjeđivanja kojima se može pokušati nadvladati skok i onako isuviše visokog kvantuma tjeskobe, neki put razdirućeg osjećaja praznine koji tako tipično, bar iz ugla dubinske psihologije, egzistiraju u pojedinim nedostatno strukturiranim intrapsihičkim dimenzijama nekih od nas.

 

Tetovaža je znatno više od tek označitelja jednog momenta u vremenu života.

Ona je slikovni zapis onog ‘neizrecivog’ urezan u tijelo u određenom trenutku bivstvovanja.

 

Posjeduje i seksualne konotacije….

 

Bilo kako bilo, ukoliko već niste učinili klik na sliku iznad-  stranica jednog od sjajnih tattoo studija reći će vam mnogo toga o čemu možda i niste razmišljali do sad.

Rene Magrit i psihološke dimenzije eliminacije lica u njegovim djelima

Nakon vizuelnog uvoda u ovu temu s Magritovim “Praznim potpisom” osvrnula bih se iz psihoanalitičke perspektive, u vrlo kratkom crtama,  na jedan od vrlo izraženih ikonografskih motiva u likovnom opusu Renea Magrita. Tačno je da je nadrealizam nastao kao reakcija na I Svjetski rat, da mu je nastojanje bilo suočiti čovjeka i s apsurdom, u nastojanju da ga spasi od banaliziranja života. No u svakom ličnom izrazu, tako i Magritovom, moguće je iznaći specifičnosti koje uslovljava, obilježava životni put stvaraoca. To je već podrućje psihoanalitičkog izučavanja i nastojanja da se iznađu veze i značenja s onim “danas” i onim  od “nekad”.

Kada je imao nepunih 14 godina njegova majka počinila je samoubistvo utapanjem u rijeku. Više nego jasno je da se ovakva teška životna zbivanja impregniraju u psihu u vidu snažne traume. U životnom razdoblju kada se još uvijek formira ličnost takav pečat svakako da će u značajnoj mjeri, neki put i sasvim očito, usmjeravati život, lične preokupacije, i opće viđenje, doživljaj svijeta i vlastitog mjesta u njemu samom.

Rene Magrit_ Veliki rat, 1964

 

Vrlo čest motiv u Magritovom opusu jeste eliminacja lica. Vjerovatno mnogo poznatija slika ovog slikara je Sin čovjeka, koja za razliku od Velikog rata predočava mušku figuru, no nanovo – lična obilježja, ‘vidljivost’ sina čovjeka -izostaju:

Rene Magrit_Sin čovjeka, 1964

Dubinskom psihološkom tumačenju moglo bi se prići iz više uglova. Ta u Magritovom opusu toliko naznačena nemogućnost da se bude viđen, ili da može da se vidi, svakako nameće ideju o sljepilu. Njegovo značenje u intrapsihičkim dimenzijama razmatrao je još Frojd u publikacijama o kralju Edipu gdje sljepilo interpretira kao simbolički ekvivalent kastracije kao kazne za one koji teže incestuoznoj intimnosti s majčinskom figurom. Obzirom na, za četrnaestogodišnje dijete izuzetno agresivnu i nenadnu smrt majke, Regine B. Magrit, jasno je da ovakav odnos inducira brojne konflikte kojih se vrlo teško razriješiti u docnijem odraslom dobu. Pridružujući ovome i logičan zaključak, da je majka imala prilično nestabilnu psihičku strukturu te stoga izgradila i sličan odnos sa sinom u njegovim ranijim godinama (psihičke tegobe koje kulminiraju suicidom) za očekivati je da bol, razočarenja, strahovanja i nadanja, te konačnu traumu odvajanja slikar docnije reprezentira i u svom vizuelnom radu. Da li je na taj način pokušavao ovadati starom traumom? Odgovor je svakako, bar djelomično potvrdan.

Još jedan značajan element ostaje utisnut u intrapsihičko ustrojstvo djeteta čiji roditelj je izvršio samoubistvo. To je rizik od auto-destruktivnog ponašanja. Neki neki put ovo biva zatomljeno  “blokiranjem” agresivnog impulsa –  uspostavljanjem rigidnih ponašanja. Dio rigidnosti svakako se ogleda i u pomenutom Magritovom motivu – izostavljanju lica sa svojih slika:

Rene Magrit_Silovanje, 1934

Možda je to zbog čudne “nepomičnosti” u njegovim slikama. Možda je uzrok specifičnost motiva kojima se koristi. No svakako je tačno da njegova djela rijetko koga ostavljaju ravnodušnim. Poruka, najčešće u vidu čudnog osjećanja nalik tjeskobi, prije nego utonuća u blaženstvo estetskog doživljaja ono je što u uobičajenom gledaocu izazivaju djela ovog nadrealiste. Poželimo da se nešto pokrene, da to vrijeme, zbivanje ne stoji tek tako. Ali, kretanje, promjena najčešće nisu niti naznačeni. Ova temporana fiksiranost također je tipična za osobe koje su doživjele snažne traume tokom razdoblja djetinjstva ili puberteta.

Neobično, no ne i sasvim neočekivano, da psihoanaliza može ponuditi toliko okvira za tumačenje jednog umjetničkog djela. Naravno da to nije jedini i kompletan put, način. No, dragocjenost ovakvih “špekulacija” svakako nije zanemarljiva.

 

Na pitanje – da li je “ludilo” tj. psihička bolest, poremećaj (nazovite to kako god želite) nužno da bi se bilo “velikim umjetnikom”-  odgovor je kategorički negativan!

I za kraj, digitalna reprodukcija još jedne od Magritovih slika, nešto manje uznemirujuća od prethodne (mene lično podsjeća na neke od karata tarot špila ;)) :

Rene Magrit_Oslobodioc, 1947

 

 

Patografija – psihoanalitički pristup umjetnosti (Leonardo da Vinci)

Patografija – psihoanalitički pristup umjetnosti (Leonardo da Vinci)

ImageHandler.ashx
Široj javnosti Frojd je dakako poznatiji po, u njegovo doba, revolucionarnoj teoriji infantilne, dječije seksualnosti, psihoanalitičkom tumačenju snova kao prerušenog iskaza ispunjenja želje, zastupanju metapsihološkog stanovišta koje, kako je sam u napisao svom saradniku i prijatelju Flisu “vodi s onu stranu svjesnog”.

No, on svoju metapsihološku teoriju, psihoanalizu, nije reducirao tek na pokušaj spoznaje individualnog nesvjesnog kod različitih oblika psihopatologije.  Njegova studija o Leonardu da Vinčiju utemeljila je prvi, u psihoanalizi embrionalni pristup umjetnosti postavljajući patografiju kao prvo psihoanalitičko nastojanje da se približi estetskom i da svoj doprinos razumijevanju tog čudesnog u estetskom doživljaju. U studiji o Leonardu da Vinčiju, prvoj psihoanalitičkoj publikaciji koja se bavila umjetnošću, Frojd rekonstruira djetinjstvo stvaraoca zaključujući (između ostalog) da je u stanju deprivacije kao dječak bio “zaveden” od strane majke što mu je docnije onemogućilo zdravo odvajanje od nje jer je u ovom odnosu ostao erotički, libidno vezan. Upravo ovoj  konstelaciji Frojd pripisuje čuveni smiješak ne samo Monalize, već i par drugih Leonardovih djela popu npr. Bahusa.

 

Pogledi na umjetnost koji su formirali osnovu za Frojdovo shvatanje iste karakteriziraju se kao romantički ili ekspresivno kritički. Romantički u smislu da Frojd podržava stanovište da je umjetnička kreacija usko povezana s intenzivnim trenucima nabijenim emocijama, neki put i bolom.

Obzirom na Frojdovo težište on je, ipak, posvetio punu pažnju odnosima između umjetnikovog unutarnjeg života i umjetničkog produkta ostavljajući estetski doživljaj i estetski objekat po strani. Duboko je vjerovao da vrijednost estetskog iskustva i za publiku i za umjetnika potiče iz procesa poistovjećenja.

Razvojem psihoanalize otvorile su se i druge mogućnosti pristupa umjetnosti. Mada, svakako ne možemo niti pokušati kročiti u ta carstva bez estetike koja oduvijek umjetnički iskaz nastoji držati u fokusu svoje misli. No, da li se estetski doživljaj može svesti na misao, verbalnu formulaciju ili će nam zauvijek izmicati to čudesno u njemu, kao i sam život koji poznajemo intuitivno, osjećamo duboko u sebi ne imavši mogućnost tu iskru pretočiti u riječi? …