Psihijatrijske teme

Metamfetamin (engl. speed): Teška droga našeg podneblja i vremena

Spid (metamfetamin): Molekularna formula je C10H15N. U pitanju je psihostimulans koji je na crnom tržištu našeg podneblja široko rasprostranjen već sigurno deceniju – dvije.  Svrstava se u grupu amfetamina i njegovih derivata, čime pokazuje neke sličnosti sa amfetaminom, ali i vrlo značajne razlike. U pitanju je ipak amfetaminu različita hemikalija.

Metamfetamin se kao droga koristi najčešće u “rekreativne” svrhe, ušmrkavanjem. Moguće ga je i pušiti, kao i ubrizgati injekciono. Mit o tome da ova supstanca nije štetna, kao i da ne može stvoriti ovisnost apsolutno nije tačan.

Dokazan je toksicitet hemikalije osobito na moždane ćelije (u smjesi različitih “uličnih” aditiva koji, također, čine vlastiti učinak najčešće ušmrkavanjem), a adiktivni potencijal je nepobitan.

Nepobitno je da čak i neredovita upotreba metamfetamina dovodi do organskog oštećenja pojedinih struktura moždanog tkiva. Istovremeno, zvanična medicinska procedura za uspješan tretman ove ovisnosti do danas nije definirana, kao što do današnjeg datuma nije pronađen niti način medicinske reparacije nervnih ćelija oštećenih ovom supstancom. Organska oštećenja reparijaju se u skladu sa reparatornim mogućnostima mozga i to jedino u razdoblju duge apstinencije. O ovome je više rečeno docnije. Važno je navesti da “spid” nije amfetamin, već metamfetamin koji je znatno toksičniji posebno na centralni nervni sistem.

Crno tržište

Zastrašujuća je činjenica da je metamfetamin na crnom tržištu vrlo dostupan. U pitanju je prilično jeftin stimulans – paketić po cijeni od 10ak eura dovoljan je za nekoliko zloupotreba. Nakon unošenja u tijelo efekti intoksikacije traju duže od 24 časa.

Proizvodnja metamfetamina prilično je brza i ne isuviše zahtjevna. U sadašnjem momentu postoje dva osnovna metoda za njegovu proizvodnju, pri čemu je dovoljno svega 2 do 4 dana da se proizvede hrpica psihoaktivnog praha. Jedan metod se zasniva na hemijskoj reakciji fenil-2-propanona (P-2-P), fenilacetina i metilamina. Drugi metod koristi efedrin kao prekursor, pri čemu nije potrebno koristiti drugi kontrolirani prekurzor. Ovaj drugi metod, nazivan i efedrin/crveni fosfor metod, zahtijeva hidrogenerator. Kako je crveni fosfor na listi manje ograničenih hemikalija u mnogim državama, uz činjenicu da se ova supstanca može pribaviti i iz pirotehničkih sredstava kao i industrije spravljanja običnih šibica, zastrašuje činjenica da je ove informacije kruži internetom još od 1996 godine. Naime, zapaljivi dio šibice sastoji se od crvenog fosfora (40%) i antimonijevog sulfata (30%), sa manjim količinama ljepila, željeznih oksida, magnezijevog dioksida i staklene prašine. Neke od ovih supstanci same po sebi, ili u kombinaciji, mogu izazvati toksične reakcije kod subjekata koju upotrebljavaju metamfetamin. Stoga se navodi da se metodom efedrin/crveni fosfor proizvodi “smetljišni” metamfetamin. Naime, ukoliko se prilikom proizvodnje ne prate jednostavne mjere predostrožnosti, a što je daleko najčešći slučaj sa uličnom proizvodnjom metamfetamina, kao kontaminirajuće supstance u smjesi se nađu i visoke količine toksičnih jodefedrina i azirina.

Potrebno je potcrtati da ogroman procenat uličnog metamfetamina (spida) nije čista hidrohlorična so koja je tipično asocirana uz ovu vrstu droge, već da sadrži različite nečistoće koje se pokazuju bojom praha kako slijedi:

  • Primjese crvenog: radi se o metamfetaminu dobijenom iz pseudoefedrina pri čemu nije isprana crvena boja korištenih tableta
  • Primjese narandžastog: korišten je efedrin sulfat, pri čemu se sulfat redukovao u sumpor
  • Primjese ljubičastog: jod iz fosforne kiseline nije hemijski očišćen
  • Primjese zelenog: u smjesi se nalazi bakar, vrlo izvjesno porijekla zdjele za miješanje
  • Primjese smeđeg: oksidirana crvena prebojenost je prisutna u redukovanoj supstanci

Socio – demografski profil “uživaoca”

U zamci ovisnosti o “spidu” se nađu zarobljeni vrlo različiti profili ljudi, te je nemoguće uraditi sociološku ili demografsku tipizaciju. Metamfetamin okušavaju, eksperimentišući sa opasnim i nepoznatim, veoma različiti ljudi u našem društvu. Govorim o populaciji koja obuhvata dijapazon od:

  • tinejdžera do osoba tridesetih ili čak i zrelijih godina;
  • nezaposlenih do onih sa stabilnim, čak dobrim radnim mjestima;
  • dobrim ili lošim primanjima;
  • ljudi u bračnim zajednicama ili samci;
  • roditelji ili osobe bez djece;
  • propali studenti i/ili uspješni studenti;
  • itd. u kontekstu nemogućeg za pobrojati, klasificirati ili determinirati u bilo kakvu sistematizaciju…

Zablude neinformisanih da se drogiraju ljudi samo na marginama društva, neki tamo “deseti”, otpadnici, problematični ili da samo bogati koriste stimulanse “padaju u vodu” kao i svaki stereotip kada se govori o drogi poput metamfetamina. Zabluda je i da je spid amfetamin. Spid  = metamfetamin.

Efekti intoksikacije

Ovdje je nužno potcrtati sa se ne zna tačan sastav spida koji se prodaje na crnom tržištu.

A. manje doze:

Ono što znatiželjnog ili nesretnog subjekta uvede u metamfetaminsku zamku dakako je i taj drogom provocirani, nestvarni a ipak stvarni osjećaj amfetaminskog blagostanja (stručni naziv kako se radi o srodnim psihostimulansima sa unekoliko sličnim efektima intoksikacije, mada bi preciznije bilo navesti “metamfetaminskog” ) koje liči na blažu do umjerenu euforiju. Ostvaruje se osjećaj visokog samopouzdanja, pojačane su komunikacijske vještine, tjelesna snaga. Apetit je dramatično umanjen. Cjelokupno bivstvovanje u intoksiciranom stanju poprima jednu drugačiju dimenziju ugode, barem u početku, a subjekat je više no funkcionalan, ima mnogo raspoložive energije, pospješenu mogućnost koncentriranja, u početku. Sve što vidi mu je osobito, na poseban način lijepo, bilo čime da se bavi mu je zanimljivo, tu je i taj osjećaj punine energije na način koji je neostvariv u svakodnevnom prosječnom funkcioniranju. SUPERMAN/SUPERWOMAN. Ponavljana upotreba brzo može prouzročiti psihičku ovisnost koja snažno interferira sa dopaminom – supstancom koja u moždanom tkivu regulira mogućnost postizanja osjećaja ugode, onoga čemu svako od nas teži u životu.

B. visoke doze:

Visoke doze metamfetamina mogu provocirati značajne smetnje kako na fizičkom, tako i na psihičkom planu.

Od fizičkih simptoma visoke doze metamfetamina često će dovesti do dezorganiziranih ili nesvrsishodnih tjelesnih aktivnosti koje je nemoguće iskontrolirati za vrijeme trajanja intoksikacije, tremora (nevoljno podrhtavanje cjelokupne tjelesne muskulature), nejasnog govora, spazma muskulature, oštećenja koordinacije tjelesnih pokreta, česta je i ataksija (nestabilnost prilikom pokušaja da se hoda), bruksizam (škripanje zubima), atetoza (čudne motoričke kretnje). Uobičajena je i hipertermija (porast tjelesne temperature), iregularan srčani rad. Moguće su smetnje prilikom mokrenja. Iznimno visoke doze metamfetamina mogu dovesti do srčanog infarkta, kome, smrti.

Na psihičkom planu upadni su opća agitiranost (uznemirenost visokog intenziteta), snažan nemir/nespokoj, bijes, panični napadi i iznimna anksioznost. Ovome se pridružuju osjećaji neosjetljivosti vlastite kože, kao i udova. Stanje nalik općoj anesteziji. U visokim dozama spid (metamfetamin) može inducirati i halucinacije kao i strahovito intenzivna paranoična doživljavanja – ozbiljnu amfetaminsku (nanovo stručni termin zbog srodnosti hemikalija) psihozu. Često je i hostilno, agresivno ponašanje prema okolini.

Razdoblje prestajanja djelovanja intoksikacije

Bilo da se radi o manjim ili većim količinama konzumiranog metamfetamina, kada počinje faza izlaska iz intoksiciranog stanja subjekat doživljava nemir, opću iritabilnost, kao i žudnju za ponovnim uzimanjem ove supstance kako bi anulirao pomenute neprijatnosti koje su intenzivne i vrlo neugodne. Ovo je početak zamora. Ubrzo će ulijediti faza ekscesivnog zamora i potrebe za snom. Blaži ili intenzivniji stupanj konfuzije, dezorijentacije kao i gladi su uobičajeni za ovu fazu intoksikacije, uz prisustvo visoke osjetljivosti subjekta na vanjske i inutarnje stimuluse posebno u pravcu potrebe za mirom.

Hronična upotreba

Tolerancija:

Tipično za sve amfetaminske droge, te i metamfetamin, je da se jako brzo stvara tolerancija na supstancu. Ovo znači da je za postizanje željenog efekta intoksikacije potrebna sve veća količina hemikalije. Ovo svojstvo metamfetamina dakako je jedan od značajnih faktora koji vode u ovisnost, kao i pojačavanje neurotoksičnih efekata.

Povećanje doze sa 5mg do 1000mg dnevno tokom jedne godine nije neuobičajeno u slučaju hronične upotrebe metamfetamina kako isti pokazuje strahovit potencijal za razvoj tolerancije.

Simptomi:

Simptomi hronične upotrebe metamfetamina uključuju motoričke probleme, depresivnost težeg stepena, naznačenu iritabilnost, zamor, iscrpljenost, kao i jezive senzacije slične onima u alkoholnom deliriju – iluzije da se neka bića, insekti, kreću po koži. Perzistentni neuropsihološki simptomi dokazani su i u studijama sa ljudskim uzorcima, kao i opitima izvršenim nad životinjama. Ovi simptomi obuhvataju vizuo-spacijalne smetnje, poteškoće zapamćivanja i prisjećanja, oštećenja pažnje i mogućnosti koncentracije, kao i egzekutivnu disfunkciju poput problematike zakašnjelih odgovora na podražaj. Vrlo često ovome se pridružuje i amotivacioni sindrom, najvjerovatnije uvjetovan iscrpljivanjem dopamina.

Ovisnik o spidu (metamfetaminu) pati i od poremećaja cirkadijalnog ritma. Nisu rijetki ni “flešbekovi” posebno oni prijetećeg, neprijatnog sadržaja. Klinički su registrirani i simptomi nalik na paranoidnu shizofreniju, uz dezorganizirani životni stil, oštećenja u području prosuđivanja i razmišljanja, kao i naznačena neodgovornost. Iako korisnici ne tako rijetko shvate da eventualne vizuelne ili slušne halucinacije potiču upravo od toga što koriste metamfetamin, psihološka ovisnost je toliko snažna da ovako teška i zaprepaščujuća proživljavanja rijetko budu motivom da se podvrgnu detoksikaciji i liječenju ovisnoti. Sve do sada navedeno jasno upućuje na to da hronična upotreba metamfetamina značajno oštećuje kapacitet da se vodi normalan društveni i porodični život.

Prilikom uzimanja metamfetamina, kao i amfetamina, u hroničnoj ovisnosti na tjelesnom planu moguća su fatalna oštećenja jetre, srca, bubrega, kao i pluća. Redovit je i gubitak tjelesne težine koji može biti i markantan, pothranjenost, avitaminoza, te drugi problemi povezani sa malnutricijom i gubitkom apetita. Redovit je oslabljen rad imunološkog sistema. Česti su i problemi dermatološkog tipa te se mogu pojaviti akne, svrab ili bol u predjelu kože. Moguća je i ulceracije rožnjače oka itd.

Neurotoksičnost:

Korišten i neredovito metamfetamin pokazuje škodne učinke na tkivo mozga. Ovo se posebno odnosi na neuronske ćelije koje reguliraju dopamin, a u fazi ispitivanja su i škodni učinci na neurone koji reguliraju serotonin. Na sadašnjem stupnju znanosti znatno su veća saznanja o oštećenjima dopaminskog sistema. Studije su pokazale da neurotoksični efekti metamfetamina traju i nekoliko mjeseci po prestanku uzimanja supstance. Neurotoksičnost se manifestira prevashodno degenerativnim procesima neurona koji reguliraju nivo dopamina u nekoliko područja mozga: u striatumu, frontalnom korteksu, nucleus accumbensu, te amigdali. Ova toksičnost je specifična za metamfetamin, a manje obilježava amfetamin. Ovo je značajno imati na umu kada se razmatra droga poput spida.

Prevencija

Ne može se pobjeći od činjenice da je metamfetamin evidentno prisutan na crnom tržištu ne samo u našoj zemlji već globalno. Iznimno niska cijena i raširenost mreže narko dilera čine ga dostupnim već djeci u pubertetskom razdoblju. Informiranost i svjesnost o činjenici da je u pitanju iznimno otrovna supstanca sa iznimno visokim potencijalom za ostvarenje teške psihološke ovisnosti (sa iznimno teškim i dugotrajnim, višemjesečnim apstinencijalnim simptomima) ukazuje se kao nužan korak u nastojanju preveniranja upotrebe ove droge.

Osobe naviknute na metamfetamin nisu u stanju osjetiti bilo kakav oblik ugode kada nisu u spidmetamfetaminskom ishemiziranom stanju. Osjećaj zlokobne praznine, neizrecive bezadežnosti, tvrdokorna nesanica, strahovita anksioznost, jedva podnošljiva praznina itd. obično uporno traju više mjeseci nakon hronične upotrebe ove droge XXI vijeka. Metamfetaminsku apstinencijsku krizu uopšte nije lako izdržati. Ona redovito traje više mjeseci. 

Važno je skrenuti pažnju da u konvencionalnoj medicini ne postoji niti jedan medikament koji može, poput metamfetamina, u značajnoj mjeri pomoći da se strahovita apstinencijska patnja u barem dovoljnoj mjeri ublaži. 

Centralno za odvikavanje je aktivacija vlastite volje koja je i onako već duboko oslabljena, oštećena, slomljena kod osoba koje se nađu u poziciji da ovise o metamfetaminskom prahu da bi mogle raditi, komunicirati sa drugim osobama, “radovati se” i “osjetiti” život. Imajući ovo na umu, kao i ranije iznesene informacije, prevencija se ukazuje kao nužnost.

Lijep pozdrav u nadi da ste ovo čitali iz puke znatiželje ili zarad opće informiranosti.

TJELESNA DISMORFIJA (iskrivljena predstava nekog dijela tijela)

1438216528492

Morfeus u grčkoj mitologiji božanstvo je sna. No, to nema nikakvu sponu s dismorfijom koja označava poremećaj oblika.

U klasičnoj medicinskoj znanosti morfologija se bavi strukturom, oblikom. Zanimljivo je da se u novoj, revidiranoj američkoj klasifikaciji psihičkih poremećaja (DSM 5) pojavljuje tjelesni dismorfični poremećaj (engl. body dysmorphic disorder) i to u okviru grupe opsesivno kompulzivnih poremećaja (OKP). Očekuje se da će nova klasifikacija psihičkih poremećaja Svjetske zdravstvene organizacije (najavljena za 2018. godinu), koja je zvanični dijagnostički sistem u BiH, biti značajnije usklađena sa DSM sistemom. Bilo bi opravdano, u odnosu na jasne maifestacije kliničke slike tjelesnog dismorfičnog poremećaja, da se isti nađe u novom dijagnostičkom klasifikacijskom sistemu – adekvatna dijagnoza u medicini nužan je preduslov za uspješan tretman.

Šta je to “tjelesna dismorfija”?

Poremećaj je psihološkog porijekla i za postavljanje dijagnoze nužno je da se u kliničkoj slici ispolje:

  1. Preokupacija subjekta jednim ili više osobnih tjelesnih “defekata” koji nisu uočljivi drugima, ili ih drugi percipiraju kao vrlo blage, odnosno zanemarive – za razliku od pacijenta. Oboljeli od tjelesne dismorfije ubjeđenja je ja izgleda vrlo ružno, abnormalno ili deformirano.

B. U nekom razdoblju trajanja ovog poremećaja subjektvo ponašanje i (ili) mentalni proces podliježe ponavljajućem opsesivno – kompulzivnom obrascu ( npr. učestalo gotovo prinudno ogledanje u ogledalu, slična opsesivna problematika poređenja sa drugim osobama, ekscesivno njegovanje vanjskog izgleda, ekscesivna potreba za kozmetičkim uslugama i sl.). Ove radnje, kao i u slučaju klasičnog oblika opsesivno kompulzivnog poremećaja, subjekat vrlo teško da može kontrolisati, impuls za njihovim izvršenjem vraća se tj. repetitivnog je karaktera, dok samo izvršenje radnje u principu ne umanjuje lični nemir, strah, tjeskobu.

C. Ove osobne preokupacije prouzrokovat će značajan stres ili poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju osobe koja pati od tjelesnog dismorfičnog poremećaja.

D. Značajno je da, ukoliko se preokupacija odnosi na tjelesne masnoće ili kilažu, klinička slika ne ukazuje na neki od poremećaja prehrane (npr. anoreksija, bulimija i srodni poremećaji).

body-dysmorphic-disorder-signs

PODTIP:

MUSKULARNA DISFORIJA

Američki klasifikacijski sistem posebno izdvaja vid poremećaja gdje dominira mišićna dismorfija.  Ovaj tip tjelesnog dismorfičnog poremećaja ispoljava se prevashodno kod muškaraca. Obilježen je predodžbom da je vlastito tijelo isuviše maleno ili nedovoljno muskularno. Značajno je da, objektivno posmatrano, ove osobe karakterizira sasvim normalna vanjština ili su čak iznimno muskularni. Većina, ali ne svi, sprovode različite dijetalne režime, prekomjerno vježbaju nekada i do te mjere da prouzrokuju tjelesna oštećenja.

Nivo subjektovog uvida u vlastito stanje izrazito je varijabilan. Isti se kreće u rasponu od dobrog, jasnog uvida d je osobna predodžba deformirana do izrazito poremećenog osobnog uvjerenja tj. apsolutnog izostanka uvida u iskrivljenost osobne predstave o vlastitom izgledu.

Anksioznost

Arturo Leal, Anxiety

Ono što se od pojave velikih gradova posmatra kao žurba, nervoza, nepostojanost, širi se sada tako epidemijski kao nekad kuga i kolera. Pritom se pojavljuju snage o kojima užurbani prolaznici devetnaestog stoljeća nisu mogli ni sanjati.

Adorno, 1969.

Nema dvojbe da je problem anksioznosti čvorna tačka u koju konvergiraju najrazličitija i značajna pitanja, zagonetka čije bi rješenje bilo povezano s osvjetljavanjem  našeg cjelokupnog postojanja.

Freud,1917

Anksioznost, to kompleksno neugodno čuvstvo, doživio je svaki čovjek.

.Signalna anksioznost

Signalna anksioznost nije obilježje psihopatologije. To je nemir koji nas upozorava da se nalazimo pred opasnošću. Opasnost i alarmni signal adekvatna su anticipacija mogućih negativnih zbivanja (zahtjevan poslovni sastanak, isčekivanje ishoda djagnostičkih procedura u slučaju bolesti bliske osobe, trema pred polaganje ispita itd.). Anksioznost koja se u ovim okolnostima manifestira upozorava subjekta da se pripremi. Ona ne preplavljuje, već signalizacijom služi kao jedan od nivoa zaštite subjekta  informirajući o mogućnosti ulaska u opasnu situaciju. Signalna anksioznost priprema čovjeka ili da se uhvati u koštac s anticipiranom neprijatnom situacijom ili eventualno izbjegne predstojeću nevolju.

Patološka anksioznost

Patološka anksioznost stanje je izrazitog unutarnjeg nemira, tjeskobe koja nema svrhovite, signalizirajuće kvalitete. To je anksioznost koju u slobodno flotirajućem obliku viđamo kao dominantan element kliničke slike generaliziranog anksioznog poremećaja. U kondenziranom obliku centralno je obilježje paničnih napada i tada posjeduje i potencijalno dezintegrirajući kvantum (npr. Sandić, A. Psihoanalitička epistemologija paničnog poremećaja; Sandić&Sandić, 2006 [Psihoanalitička psihoterapija paničnog poremećaja IvanB]. U vezanom obliku obilježje npr. agorafobije (Sandić, A. Opservacija agorafobičnog sindroma kroz prizmu psihoanalitičke epistemologije).

Vegetativni znaci povišenja anksioznosti

Vegetativni znaci povišenja anksioznosti prisutni su i u slučaju signalne i patološke anksioznosti. Značajna je kvantitativna razlika. Ovo znači da je i pri signalnoj anksioznosti vegetativni nervni sistem ekscitiran. Ali to je znatno blažeg intenziteta nego što se zbiva u patološkoj anksioznosti. Klinički se ova hiperekscitacija manifestira vrlo šarolikim tjelesnim simptomima: profuznim znojenjem, crvenilom kože, doživljajem lupanja srca, probadajućom boli u predjelu grudnog koša, nedostatkom daha, zamagljenošću vida, probavnim smetnjama itd.

 

Da li ste depresivni? // Bekova skala depresivnosti


Osoba u svakoj skupini odabire onu tvrdnju koja najbolje opisuje kako se osjeća proteklih sedam dana, uključujući i dan depresija blogtestiranja. Ukoliko se ukaže da se više tvrdnji ispostavlja tačnim moguće je zaokružiti svaku od njih.

 

0. Nisam žalostan.

  1. Osjećam se žalosno.
  2. Cijelo vrijeme sam žalostan i ne mogu to prekinuti.
  3. Tako sam žalostan ili nesretan da to ne mogu izdržati.

 

0. Nisam posebno obeshrabren u odnosu na budućnost

  1. Osjećam se obeshrabreno u vezi s budućnošću.
  2. Osjećam da nemam šta očekivati.
  3. Osjećam da je budućnost beznadna i da se stvari ne mogu popraviti.

 

0. Ne osjećam se kao promašena osoba.

  1. Promašen sam više nego prosječna osoba.
  2. Kad se osvrnem na svoj život, sve što mogu vidjeti je mnogo promašaja.
  3. Osjećam da sam potpuno promašena osoba.

 

0. Jednako sam zadovoljan stvarnim kao i prije

  1. Ne uživam u stvarima na način kako sam uživao prije.
  2. Nemam više pravo zadovoljstvo ni u čemu.
  3. Nezadovoljan sam svime i sve me gnjavi.

 

0. Ne osjećam se naročito krivim

  1. Dobar dio vremena osjećam se krivim.
  2. Veći dio vremena osjećam se krivim.
  3. Stalno se osjećam krivim.

 

0. Ne osjećam da sam kažnjavan

  1. Osjećam da bih mogao biti kažnjen.
  2. Očekujem da ću biti kažnjen.
  3. Osjećam da sam kažnjavan.

 

0. Ne osjećam se razočaran samim sobom.

  1. Razočaran sam samim sobom.
  2. Gadim se sam sebi.
  3. Mrzim samog sebe.

 

0. Ne osjećam se lošijim od drugih.

  1. Kritičan sam prema sebi zbog svojih slabosti ili pogrešaka.
  2. Stalo se okrivljujem zbog svojih pogrešaka.
  3. Okrivljujem se za sve loše što se događa.

 

0. Uopće ne razmišljam o samoubistvu

  1. Pomišljam na samoubistvo, ali ne bih to mogao učiniti.
  2. Želio bih se ubiti.
  3. Ubio bih se kad bih imao prilike.

 

0. Ne plačem više nego obično

  1. Plačem više nego ranije.
  2. Sada stalno plačem.
  3. Mogao sam plakati, ali sada ne mogu, iako to želim.

 

0. Nisam više iritiran stvarima nego ranije

  1. Nešto sam više iritiran nego ranije
  2. Dosadno mi je ili sam iritiran većinu vremena
  3. Svo vrijeme osjećam da sam iritiran

 

Ecstasy* MDMA: vojska, psihoterapija, kompulzija

ecstasy

Molekularna formula:  C11H15NO2. Pojedini autori svrstavaju ga u psihodelične droge kako je hemijskog sastava unekoliko sličnog meskalinu. Efekt MDMA više je usmjeren na hemijski uvjetovanu empatogenost subjekta, a znatno manje na indukciju klasičnog halucinatornog efekta (LSD, meskalin, fenciklidin itd.). Pokazuje i hemijske sličnosti sa amfetaminom.

Ne dovodi do sedacije i zamućenja svijesti kao npr. alkohol ili pojedini anksiolitici. Također, za razliku od kokaina ili amfetamina ne provocira agitaciju i paranoju. Efekti susptance vrlo su specifični te ga pojedini svrstavaju i u nezvaničnu grupu ‘dizajnerskih’ droga. Ecstasy u visokim, nekontroliranim dozama djeluje kao klasični psihodelik. Poznat je i kao droga koja cirkulira na rave partijima. Uzima se daleko najčešće peroralno (u obliku tableta), mada je moguć unos i ušmrkavanjem, kao i injekciono ubrizgavanje.

Vojni i psihoterapijski eksperimenti

Supstanca je polusintetička i sintetizirana je s početka 20og stoljeća, nekad prije 1912. godine. Njegovu istoriju prati niz hemijskih, medicinskih, vojnih i psihoterapijskih studija. U SAD 1953. godine sproveden je tajni vojni opit upotrebe MDMA i pojedinih drugih hemijskih supstanci u cilju ‘ispiranja mozga’ (engl. brainwashing). Navodi se da su eksperimenti obavljani isključivo na životinjama..

U visoko kontroliranim, malim dozama, MDMA se koristio u pojedinim psihoterapijskim tehnikama na sjevernoameričkom i pojedinim zemljama evropskog kontinenta dok 1985. godine nije svrstan u vrlo restriktivnu kategoriju visoko adiktivnih supstanci koje, poput heroina i kokaina, nemaju medicinsku korist. 70ih i 80ih godina prošloga stoljeća,  kada je eksperimentalno korišten kao pomoć pri sprovođenju psihoterapije ustanovljeno je da kada se distribuira od strane treniranog psihijatra adekvatno pripremljenom pacijentu MDMA proizvodi konzistentno pouzdan odgovor kod većine subjekata. Greenspoon je ovo nazvao “nježnim pozivom u sticanje uvida” (Klein, 1985). Radi se o blagom pomaku percepcije. Subjekat se osjeća centriranim i mirnim.  Ovo je često propraćeno osjećajem da je sve ono što je potrebno i prisutno u životu. U većim dozama osjećaj ugode i dovoljnosti prerasta u osjećaj ekspanzije sopstva, pojačanje osobnih kapaciteta i tjelesne snage i izdržljivosti. Ovo se dalje produbljuje ka euforičnom raspoloženju, intenzivnom dopadljivošću i ljubavlju za samog sebe, kao i intenziviranim prihvatanjem subjektove predstave o sebi. I u manjim i u većim dozama MDMA pojačava pozitivni osjećaj ljubavi i empatije, na račun straha. Odavno je u psihopatologiji poznato da upravo strah i strepnja blokiraju ličnost. Drugi efekti u terapijskim dozama bili su značajno ublaženje osjećaja beznadežnosti, bolja socijalna povezanost. Pojedinim pacijentima je supstanca pomogla da po prvi put osjete ljubav prema sebi, osjećaj povjerenja u život i sl. što je od neprocjenjivog značaja na putu reparacije teške psihopatologije. U optimalnim uslovima sesija pri kojoj je korišten MDMA sadržavala je i iskustvo hrabrosti i nade, osjećaj svrhovitosti vlastitog života, kao i uočavanje ličnih ciljeva.   Pokazali su se nedvojbeno pozitivni učinci u tretmanu PTSP-a. Aktivna supstanca djeluje i kao jak analgetik.

Ulične doze

Treba se tek podsjetiti da pri uličnoj distribuciji subjekat ne zna tačan hemijski sastav Ecstasy tableta koje namjerava upotrijebiti. U većim dozama no što su to bile terapeutske on svakako djeluje i kao klasični stimulans podstičući tjelesnu izdržljivost i subjektivni osjećaj energiziranosti što zna biti i razlogom, istina rijetkih, smrthih ishoda na npr. rave okupljanjima. U ovim dozama provocira i potrebu za intimnim osjećajem blizine, više naginjući ka empatogenom doticanju erosa. U visokim dozama, još jednom ćemo pomenuti, pokazuje halucinatorni učinak. Efekti intoksikacije u prosjeku traju od 20ak do 48 časova, s tim da su najintenzivniji unutar prvih 10 do 15 časova. U ovim dozama negativni učinci Ecstasy na tijelo usmjereni su na mogućnost hipertermije, hiponatremije, serotoninski sindrom, hipertenziju, tahikardije, aritmije, lakunarnu nekrozu srčanog mišića.

mdma

Hronična i kompulzivna upotreba visokih (uličnih) doza ugl. rezultira tolerancom. Prolongiranom upotrebom gradualno se umanjuje osjećaj ugode asociran uz empatogeni učinak ustupajući mjesto efektima sličnim kompulzivnoj upotrebi amfetamina. U ovim dozama dokazani je neurotoksicitet MDMA. Rizik za precipitiranje psihotičnih poremećaja je nepoznat. Pretpostavlja se da je nizak nakon povlačenja simptoma akutne intoksikacije. Ustanovljeno je da u pojedinim slučajevima, mada iznimno rijetko, intoksikacija supstancom može precipitirati kliničku sliku koja podsjeća na paranoidinu psihozu blagih sipmtoma koji se povlače kroz nekoliko dana.

Slično morfijumu, heroinu, kokainu, MDMA je kratko vrijeme korišten i u medicinske svrhe i to u psihoterapiji. 1980ih godina pojavljuje se na globalnom crnom tržištu droga i ubrzo i zakonski biva kategoriziran kao teška droga. Kmpulzivna i hronična upotreba uličnog Ecstasy moguće i nepovratno oštećuje pojedine startume organskog tkiva mozga. Somatske i psihološke opasnosti akutne intoksikacije predočene su ranije.

Premenstrualna disforija

PMS_1_articleOvo je kontroverzna i nova nozološka jedinica u definiranju kliničkih poremećaja. Tokom izrade DSM 5 bilo je i znanstvenika koji su se protivili patologiziranju ovoga stanja. Dijagnostički kriteriji se navode kako slijedi:

Kriterij A: Tokom većine menstrualnih ciklusa najmanje pet simptoma moraju biti prisutni u sedmici prije početka istog.  Pokasuju tendencu da se značajno ublažavaju nekoliko dana nakon početka cisklusa. U sedmici nakon što je prestao ciklus simptomi moraju biti minimalni ili sasvim odsutni.

Kriterij B: Jedan od sljedećih imptoma mora biti prisutan kako bi se definirala ova klinička slika:

  1. izrazita afektivna labilnost
  2. iritabilnost (ili sklonost ljutnji)
  3. naznačeno depresivno raspoloženje i depresivne ideacije
  4. naznačena anksioznost, tjeskoba, osjećaj stiješnjenosti

Kriterij C: Jedan ili više sljedećih simptoma moraju biti dodatno prisutni kako bi se ustanovilo ukupno pet simptoma koji definiraju kliničku sliku premenstrualnog disforičnog sindroma. U kriterij C uvršteni su sljedeći simptomi:

  1. umanjeni interes za uobičajene aktivnosti
  2. subjektivne poteškoće u postizanju koncentracije
  3. letargičnosti, zamor ili značajno umanjenje energije
  4. naznačene promjene vezano za apetit (prejedanje ili snažna želja za posebnom hranom)
  5. poremećaji sna u smisli hipersomnije ili insomnije
  6. osjećaj preplavljenosti ili gubitka kontrole
  7. fizički simptomi poput osjetljivosti grudi, bolovi u zglobovima ili mišićima, dobitak na tjelesnoj težini itd.

 

Svjetska zdravstvena organizacija radi na reviziji MKB10, čije se izdavanje očekuje u 2018. godini. Nije sigurno da li će se PMS tegobe tretirati na isti način.

Anatomija paničnog napada

Panic attack icon design isolated on white. Mental health disorder symb

a) Sekvenca: Osobe koje pate od paničnog poremećaja ubijeđene su da je njihova smrt jako blizu. Što su somatski i psihički simptomi akutniji, više su ubijeđeni da se bliži momenat umiranja. Upravo tijelo tokom paničnog ataka „kazuje“ o svojoj smrti, agoniji. Psihosomatski simptomi su u prvom planu. Izgleda da neurovegetativni putevi, koji povezuju svjesno i signale opasnosti, bivaju tako intenzivno stimulisani da osobe gube sposobnost racionalne kontrole. Na jednom planu pacijenti „znaju“ da neće umrijeti.  Istovremeno gube svaki kapacitet da ovladaju strahom vjerujući da umiru.

b) Ponavljanje: Poslije prvog ispoljavanja panični atak pokazuje tendencu da se javi nanovo. Činjenica da su prethodni napad preživjeli nema nikakvog upliva u buduće ponašanje pacijenata tokom samog ataka, niti umanjuje njihovu strepnju od javljanja sljedećeg.

c)Priprema: Panični napad, čak i kad se manifestira naglo, uvijek prethodno sadrži i proces pripreme koristeći se i mentalnim asocijativnim kanalima koji ispoljavaju tendencu da se ponavljaju na konstantan način. Tokom ataka pacijent „osluškuje“ svoje tijelo na isti način kako bi npr. osoba traumatizirana zemljotresom osluškivala bilo kakvu sumnjivu buku. Ovi pacijenti identificiraju neobičan signal (palpitacije srca, bol u mišićima) dok, u razbuktaloj anksioznosti, njihova imaginacija ne konstruira opasnost koja aktivira osjećaj preplavljujućeg straha.

d) Imaginacija: Jedan od razloga za ponavljanje napada i pogoršanje kliničke slike je kondicioniranje koje um uspostavlja među stimulusima, imaginacijom i emocionalnim odgovorom.

e) Traumatska anksioznost: Kreiran od strane pacijentove imaginacije i doživljen u vidu paničnog napada atak se uspostavlja kao traumatski doživljaj. Uobičajeno je da se nakon paničnog napada razvija anksioznost kad god se subjekt približi objektima/situacijama koje asocijativno povezuje s panikom. Traumatska područja pokasuju tendencu da se progresivno šire ograničavajući autonomiju subjekta. Konzistentno obilježje paničnog ataka je ubjeđenje da će se dogoditi sve ono čega se osoba plaši, čak i ako to zamisli. Tako čista pomisao na panični napad djeluje kao okidač postajući strah koji izbijanje paničnog napada čini konkretno mogućim.

f) Gubitak mentalnog konteinera: Specifično obilježje paničnog napada je nedostatnost mentalne funkcije koja bi trebala zadržati anksioznost. Iz ovog razloga, kako bi izbjegao panični napad, pacijentu je potreban sugovornik koji može funkcionisati poput konteinera anksioznosti.

Ovom prilikom klinička  slika je u skraćenom obliku izvedena iz teksta: De Massi F, The psychodynamic of panic attacks: A useful integration of psychoanalysis and neuroscience. International Journal of Psychoanalysis, 2004.

 

Više o kliničkoj slici te psihoanalitičkom psihoterapijskom tretmanu možete pogledati na ovoj stranici .

 

Post porođajne krize i njihov psihološki i farmakološki tretman


postpartalna psihoza

Kao postporođajne krize daleko najčešće viđamo depresiju, fobije asocirane uz njegu dojenčeta i psihotične dekompenzacije (kratkotrajne ili višemjesečne). Nakon devetomjesečne trudnoće žena ulazi u naredno razdovje svog života. Kao životni zadatak prihvaća i ostvaruje ulogu majke, kao i činjenicu da je vrlo dubokim sponama vezana za svog supružnika, oca djeteta.

Upravo iz gore navedenog razloga, tih novih životnih ‘zadataka’, u psihoterapeutskom radu sa ženom u postporođajnoj krizi nastoji se ispitati da li je problematična uloga majčinstva, ili je porodilja/majka odojčeta nesvjesno duboko nezadovoljna svojim partnerom. Iz ovih razloga, te nove duboke dvostruke povezanosti, ona je prestrašena, obeshrabrena pred životom. Ovo je rezultiralo nesvjesnom psihološkom regresijom, te se ispoljila psihološka kriza. Na sesijama se obrađuje dati materijal i radi na korigiranju ‘iskrivljene’, nesvjesne predodžbe o majčinstvu, ili se radi na uspostavljanju kvalitetnog parterskog odnosa sa suprugom.

Naravno da je porođaj, koliko i svečan i poseban čin i stres u psihofizičkom smislu za osobe koje posjeduju predispoziciju za depresivnu, fobičnu ili psihotičnu dekompenzaciju, te se iste mogu iste doživjeti nevezano za gore navedene uzročnike. U tim okolnostima i tretman je drugačiji. Istovremeno, u anamnestičkim podacima dobit ćemo informacije da su se ovakve dekompenzacije zbivale i ranije, nevezano za majčinstvo. No, svakako je potrebno ispitati koje su to bile okolnosti jer se nerijetko ukaže da su nekvalitetne interpersonalne relacije, odnosno loš imago o samoj sebi, bile precipitirajući faktor za izbijanje psihopatološke simptomatologije ranije, te i u postporođajnom razdoblju.

 

Tretman postporođajnih dekompenzacija urgentan je i zahtjevan. Vrlo često nužno je ordinirati medikamentoznu terapiju (posebno kada se ustanovi psihotična klinička slika), kao i obezbijediti psihološku podršku jer sem ugroženosti svježe porodilje pati i novorođenče kako je majka centralna ličnost za optimalan razvoj djeteta počevši od njegovog dolaska na svijet.

 

Erotomanija

Erotomanska sumanutost, drugim riječima. Radi se o poremećaju mišljenja čije centralno obilježje je psihotičnost. Erotoman/ka je ubijeđen da ga voli, obožava, da je u njega (nju) zaljubljena neka osoba, daleko najčešće iz javnog života (TV programa, filmova i sl.). Erotomanija je evolutivne prirode i tipično se odvija u tri stadija:

        I_ nadaferrand     II_ ljutnja/bijes      III_ osveta

Tipično je da počinje naglo, sasvim iznenada, a objekat ljubavi je redovito višeg socijalnog statusa od erotomana (erotomanke). Na način samo znan pacijentu ta osoba deklariše izjave ljubavi, tj,  ponašanje objekta svoje „ljubavi“ tumači se na sumanut, vrlo ličan način. Te „konverzacije“ sa „objektom ljubavi“ znaju biti sasvim halucinatorne. Erotomanijom zahvaćenom subjektu ta osoba šalje „poruke“, „signale“, „pozive“, „izjave strasne ljubavi“ itd. i vi ne možete učiniti ništa da dokažete/pokažete erotomanu da nije u pravu (sem ordiniranja medikamentata  – antipsihotika, npr. risperidona, olanzapina i sl.).

Kada nastupi faza ljutnje/bijesa započinje opsesivno[1] uhođenje i praćenje „objekta ljubavi“, pisma, telefonski pozivi. Progresija ide ka razvoju fatalnog sumanutog sistemu koji se razvija do stadija osvete.  Bijes narasta čak i do fizičkog napada koji se može završiti fatalno.

U mehanizmu nastanka erotomanskog sindroma je dinamičko jezgro koje nije libidne prirode (ljubav) već argesivne. Iako je to je očito imam potrebu da tek navedem da bude očitije – posebno ukoliko se se neko od vas slučajno našao, ili ne daj bože nađe, u ovoj ni malo ugodnoj i još manje bezazlenoj/bezopasnoj situaciji.

Lijep pozdrav!

Dr.S

 


[1] Ne pobrkati sa opsesivno kompulzivnim poremećajem koji je neurotski  (kod neuroze je test realiteta intaktan, dok kod psihoze-tipično-nije)

Bromazepam-Lexilium-Lexaurin-Lekotam itd.

Nesumnjivo i te kako poznat lijek. Do nedavno dok inspekcije nisu  pooštrile propise tražeći apotekama recepte za kojekakve medikamente, pa i ovaj, Lexillium bi se nalazio u tašnama, ladicama, džepovima radnih ljudi i građana, penzionera, zaboravljenih od društva na birou, no i studenata. Zlu ne trebalo. Dokle god se radi o dozi 1.5mg po potrebi (dakle ne svaki dan, čak ne niti svake sedmice) situacija, stanje, nisu za zabrinut se. No, kada se počne samostalno dozirati 3mg i kad to pređe u gotovo svaki dan bilo da se radi o 1 tableti ili 2 (vjerovali ili ne, ne baš tako rijetko doze su i veće) krajnje je vrijeme da se konsultujete sa psihijatrom jer u većim dozama kada učestalost postaje redovita ova hemikalija i te kako je potentna da vas uvede u stanje ovisnosti. Situacija je tad nevesela. Ovo ne znači da je bromazepam loš, da ga ne treba propisivati ili koristiti se njime u pojedinim psihičkim stanjima koja crpe energiju odišući tjeskobom (i njenim propratnim manifestacijama). Alarm je potrebno aktivirati ukoliko, kako već napomenuh, 3mg postanu svakodnevnica bez konsultacije s odabranim psihijatrom.images-2

Iz kojeg razloga pišem na ovu temu?

S jedne strane tu su ljudi koji znaju doći u ordinaciju navodeći da samoinicijativno koriste tbl. 6mg nekad i više puta dnevno. Ovo su zaista giga doze i nipošto se ne smiju samostalno ordinirati. S druge strane tu su ljudi koji se plaše medikamenata, osobito psihofarmaka ovog tipa vjerujući da će za tili čas postati ovisni i da neće biti u stanju živjeti, fukncionisati bez vlastitog hemiziranja bromazepamskom supstancom. Ovaj strah zna biti patologija za sebe, no svakako nerijetko pothranjen i realitetnim stanjem da postoje ljudi ovisni o istom.

Sam medikament je relativno star, ukoliko njegovo postojanje i upotrebu u medicini uporedimo s novijim antidepresivima (1,2,3 i sl.). Patentiran je 1963. godine, a hemijski usavršen i u široj upotrebi od 70ih godina prethodnog stoljeća. Hoću reći da su u medicini već odavno poznate njegove vrline i mane i da u dogovoru sa ljekarom on može da se koristi, te i ima široku upotrebu.

 

INDIKACIJE

  • Svi oblici anksioznih stanja kao i propratna simptomatologija povišene anksioznosti (tjeskobe, nervoze).
  • Kao pomoćna terapija u stanjimahiperaktivnosti/prenadraženosti pojedinih organa, odnosnoorganskih sistema: hipertenzija, hipertireoza, dijabetes, želučani odnosno duodenalni ulkus itd.
  • Pomoćna terapija u stanjima nesanice
  • itd

U TRUDNOĆI

NE!

POTENCIJAL ZA STVARANJE OVISNOSTI

Za sve anksiolitike, te i bromazepam koji spada u ovu skupinu psihofarmaka, vrijedi da posjeduju stanovit potencijal za razvoj ovisnosti. No nanovo da kažem da je ova mogućnost svedena na minimum, ako ne i sasvim iskontrolirana, ukoliko se redovno konsultujete sa vašim psihijhatrom.

 

I za kraj, pdf prospekti:

Lexaurin (Krka), Lexillium (Alkaloid), Lekotam (Lek)

 

Lijep pozdrav,

Dr.Sandić