Psihoanalitička psihoterapija

Anksioznost

Arturo Leal, Anxiety

Ono što se od pojave velikih gradova posmatra kao žurba, nervoza, nepostojanost, širi se sada tako epidemijski kao nekad kuga i kolera. Pritom se pojavljuju snage o kojima užurbani prolaznici devetnaestog stoljeća nisu mogli ni sanjati.

Adorno, 1969.

Nema dvojbe da je problem anksioznosti čvorna tačka u koju konvergiraju najrazličitija i značajna pitanja, zagonetka čije bi rješenje bilo povezano s osvjetljavanjem  našeg cjelokupnog postojanja.

Freud,1917

Anksioznost, to kompleksno neugodno čuvstvo, doživio je svaki čovjek.

.Signalna anksioznost

Signalna anksioznost nije obilježje psihopatologije. To je nemir koji nas upozorava da se nalazimo pred opasnošću. Opasnost i alarmni signal adekvatna su anticipacija mogućih negativnih zbivanja (zahtjevan poslovni sastanak, isčekivanje ishoda djagnostičkih procedura u slučaju bolesti bliske osobe, trema pred polaganje ispita itd.). Anksioznost koja se u ovim okolnostima manifestira upozorava subjekta da se pripremi. Ona ne preplavljuje, već signalizacijom služi kao jedan od nivoa zaštite subjekta  informirajući o mogućnosti ulaska u opasnu situaciju. Signalna anksioznost priprema čovjeka ili da se uhvati u koštac s anticipiranom neprijatnom situacijom ili eventualno izbjegne predstojeću nevolju.

Patološka anksioznost

Patološka anksioznost stanje je izrazitog unutarnjeg nemira, tjeskobe koja nema svrhovite, signalizirajuće kvalitete. To je anksioznost koju u slobodno flotirajućem obliku viđamo kao dominantan element kliničke slike generaliziranog anksioznog poremećaja. U kondenziranom obliku centralno je obilježje paničnih napada i tada posjeduje i potencijalno dezintegrirajući kvantum (npr. Sandić, A. Psihoanalitička epistemologija paničnog poremećaja; Sandić&Sandić, 2006 [Psihoanalitička psihoterapija paničnog poremećaja IvanB]. U vezanom obliku obilježje npr. agorafobije (Sandić, A. Opservacija agorafobičnog sindroma kroz prizmu psihoanalitičke epistemologije).

Vegetativni znaci povišenja anksioznosti

Vegetativni znaci povišenja anksioznosti prisutni su i u slučaju signalne i patološke anksioznosti. Značajna je kvantitativna razlika. Ovo znači da je i pri signalnoj anksioznosti vegetativni nervni sistem ekscitiran. Ali to je znatno blažeg intenziteta nego što se zbiva u patološkoj anksioznosti. Klinički se ova hiperekscitacija manifestira vrlo šarolikim tjelesnim simptomima: profuznim znojenjem, crvenilom kože, doživljajem lupanja srca, probadajućom boli u predjelu grudnog koša, nedostatkom daha, zamagljenošću vida, probavnim smetnjama itd.

 

Ivan B.: Psihoanalitička psihoterapija paničnog poremećaja, Sandić&Sandić pdf

Ivan B.: Psihoanalitička psihoterapija paničnog poremećaja, Sandić&Sandić pdf

 “… Srce mi snažno lupa. Bojim se. Strah me je. Ljulja mi se. Čini mi se da mogu pasti u nesvijest svaki čas. Bezbroj puta pregledao sam krv, mokraću, EKG. Svaki put doktori mi kažu da sam zdrav. Zdrav!?”, registruje s rezignacijom i nepovjerenjem. “Kažu da su svi nalazi uredni, a ja se iz dana u dan osjećam sve gore. Već odavno ne znam kako je to kad se osjećaš dobro. Prije petnaest dana internista me je pregledao veoma detaljno i nakon dužeg razgovora uvjerio me je da su moje tegobe na nervnoj bazi….”

 

 

Ovo je veoma čest, gotovo tipičan opis kliničke slike koju u psihijatriji obilježavamo kao panični poremećaj. Ukoliko želite pročitati ili preuzeti u pdf formatu prikaz psihoanalitičke psihoterapije s pacijentom ‘Ivanom B.’ pritisnite ‘download pdf’ ikonicu predočenu iznad. Naravno da je istinski identitet dotične osobe u potpunosti prikriven radi diskrecije. Želim napomenuti i  da je klinička vinjeta pisana jednostavnim stilom i rječnikom, te da se psihoterapeutski postupak kada je u pitanju panični poremećaj nastojao približiti i čitaocu koji ne posjeduje specifično psihoanalitičko obrazovanje.

 

Lijep pozdrav iz Sarajeva,

Dr. Sandić

 

Žak Lakan: Realno, Imaginarno i Simboličko

Žak Lakan: Realno, Imaginarno i Simboličko


Već odavno je poznato da je Sigmund Frojd u psihoanalizi ustanovio tri razvojne faze kroz koje prolazi svako dijete na svom putu ka sazrijevanju. Ti psihoseksualni stadiji podrazumijevaju oralni, analni i genitani period. Edipalno razdoblje, koje obuhvata dob od 3 do 5 godina, svojom specifičnom konstelacijom i adekvatnim razrješenjem nesvjesnih kastracionih strahova uvodi dijete u intrapsihičko ustrojstvo ka stvaranju odraslog čovjeka.

Lakan je stava da ovo sve treba formulirati drugačije. On akcentira tri koncepta: potrebu, zahtjev i želju koji korespondiraju razvojnim stadijima koje on označava kao Realno, Imaginarno i Simboličko. Realno i period potrebe traju do druge polovine prve godine života/početka druge.

U početku života, obojica psihoanalitičara se slažu, beba je neodvojiva od majke jer nije prisutna svijest o diferencijaciji Ja i ne-Ja. Tako su egzistencija i bihejvioralni obrasci ovakve  “beba-grudve” vođeni Potrebom. To prirodnim zakonima zadato stanje mora biti promijenjeno, ta fuzija rasčlanjena na Ja i ne-Ja da bi se formirano odraslo, odvojeno biće. Neminovno odvajanje od majke uzrokuje osjećaj, doživljaj Gubitka, koji pojedini autori uspoređuju  s mitom o Izgubljenom raju.

Tokom druge godine života dijetetovo psihofiziološko sazrijevanje omogućava mu da realnije sagleda svijet u sebi, i onaj oko sebe, te ono počinje jasnije (no i dalje prilično rudimentarno, nepotpuno)  percipirati sebe kao nešto izdvojeno od svoje okoline. Tada Potrebe ustupaju mjesto Zahtjevima, i to pretežno zahtjevu za ljubavlju drugog. Ovo je po Lakanu područje Imaginarnog koje je značajno obilježeno ‘stadijumom ogledala’.  U periodu od oko jedne godine starosti malo dijete će ugledati svoj odraz u ogledalu i pomisiti ‘To sam ja’. Majka će podržati tu misao. Na ovaj način, Lakan naglašava, dolazi do pogrešnoj prepoznavanja totaliteta sopstva koje stvara pogrešno viđenje cjeline, jednstva u iliziju o cjelovitosti. Stoga je za Lakana sopstvo, identitet nominalno određen s ‘Ja’ uvijek na nekom nivou Fantazije, poistovjećenja s vanjskom slikom a ne unutrašnji osjećaj posebnog, cjelovitog identiteta. Imaginarno je područje slika, predstava, svjesnih i nesvjesnih, prelingvističko, preedipalno, pretežno zasnovano na vizuelnoj percepciji i ‘ogledalnim slikama’. Upravo u ovom stadiju shvatamo Drugost kao koncept, što utiče na formiranje predstave sebstva.

Lakan je stava da se, za razliku od Frojdovih treza o razvojnim stadijima,  Simboličko i Imaginarno uvijek preklapaju i na izvjestan način koegzistiraju.U Simboličkom prediminirajući vid komunikacije jeste jezik koji, po Lakanu, uvijek kazuje o gubitku, odsustvu… te su nam riječi potrebne samo kada je ‘objekat’ kojem težimo odsutan. Korjen odsutnosti iznalazimo u nužnosti rupture simbiotskog jedinstva male bebe i njene majke, momentu kada se predstave ne-Ja i Ja počinju rađati u djetetovoj svijesti, istovremeno i u područjnu nesvjesnog i njegovih fantazija.

 

——–

Jednom davno, mislim da je to bio Martin Hajdeger, rečeno je na predavanju da je Lakanu potreban psihijatar 😉 Koliko je to tačno ostaje na nama da prosuđujemo, te prihvatimo ili odbacimo neke od njegovih teza o svijetu u nama i onom oko nas.

 

Nadam se da je tema bila zanimljiva i da nisam bila preopširna, kao i da ste saznali nešto novo o tome od čega je satkana naša duša.

O noćnim morama…

O noćnim morama…


U dubinskoj psihologiji, psihoanalizi, drži se da čovjek doživljava svijet u sebi, i onaj oko sebe, na dva paralelno egzistirajuća nivoa, svjesnom i onom nesvjesnom. Upravo snovi se smatraju ‘kraljevskim putem do nesvjesnog’, kako je tvrdio još Sigmund Frojd. Mi sanjamo svako veče, mada se svako od nas redovito ne sjeća svojih snova. Neki put se probudimo u sred sna koji je na nas ostavio vrlo snažan, negativan dojam ne mogavši se prisjetiti sadržaja. To su najčešće snovi koji bude visok kvantum tjeskobe, te je izrazita nelagoda ta koja nam onemogućava noćni odmor u kontinuitetu. No svakako da neugodne slike sna, kao i one ugodne, znaju ostati i te kako žive u sjećanju sanjača dugo nakon što je sam san okončan.

To nesvjesno, do kojeg snovi vode kao kraljevski put opisuje se i kao mračna, tamna strana ljudske psihe kojom gospodare nagoni, sile van svjesne, voljne kontrole. U njemu se na poseban način, osobito procesima kondenzacije i simbolizacije procesuiraju subjektova preživljavanja i  razmišljanja, ukrštajući se s prethodnim doživjavanjima, kao i budućim stremljenjima i anticipacijama. Težak, strašan san koji na sanjača ostavlja strahovit i/ili parališući dojam u simboličkom obliku tako može iskazivati sanjačeva vlastita strahovanja povezana s izvjesnim sadržajem iz njegovog života (bilo prošlim, sadašnjim ili budućim) koja on nastoji procesuirati nesvjesnim kanalima. Ovakva strahovanja često su povezana uz fantazije ostvarenja nedozvoljenih nagonskih htijenja (npr. agresivnih ili seksualnih) iz kojeg razloga se pojavljuje fenomen prerušavanja kojim se suštinska tema prikazuje u prikrivenom obliku nerazumljivom u svjesnom.

Upravo taj strašni i/ili parališući dojam koji zna zaostati nakon sna ukazuje na sanjačevu nemogućnost procesuiranja vlastitih intrapsihičkih preživljavanja jer

 

 san je upravo sasvim lična tvorevina.

 

U psihoanalitičkoj psihoterapiji posebna pažnja posvećuje se opravo ovakvim snovima. Neki put potrebno ih je interpretirati sanjaču kako bi se rasvijetlilo to intrapsihičko stanje i otvorio put ka pozitivnim intrapsihičkim pomacima. Neki put terapeutu takav san služi kao putokaz, mogućnost praćenja terapijsksog progresa, zastoja i sl.  Samo tumačenje snova, u skladu s postulatima dubinske psihologije, nužno podrazumijeva poznavanje psihoanalitičkih teoretskih postavki kao i ličnog života sanjača, te njegovu aktualnu životnu situaciju. Potvrdu intepretacije značenja sna dobijamo putem specifičnih reakcija, posebno odgovora sanjača koji u posebno vođenom, psihoterapeutskom dijalogu učestvuje u iznalaženju značenja poruka svog nesvjesnog koje mu se kazuju putem njegovih snova.

Psihoanalitička psihoterapija socijalne fobije

Psihoanalitička psihoterapija socijalne fobije

 


Socijalna fobija označava patološki kvantum anksioznosti u međuljudskim interakcijama. U za subjekta specifičnim socijalnim situacijama/interakcijama  doživljava se raznorodnost manifestacija povišenja tjeskobe:

  1. kao da ne može da govori,
  2. stezanje u grlu,
  3. snažno lupanje srca,
  4. pojačano znojenje,
  5. vrtoglavicu

Subjekat ne tako rijetko navodi da ga je tada strah da će se osramotiti, da misli da ga ljudi gledaju/procjenjuju sa negativnim konotacijama. Napetost može zahvatiti čitavo tijelo. Moguće je crvenjenje lica (eritrofobija). Kod pojedinih osoba može se dogoviti i panični atak.

 

Socijalne relacije koje zahvata socijalna fobija raznolike su (susret s novim ljudima, poslovni sastanci, držanje govora pred većom grupom ljudi i sl.) no tipično je da se gotovo uvijek manifestacije anksioznosti ispoljavaju kada je osoba u susretu s nepoznatim, ili manje poznatim ljudima.

Dubinsko psihološko razmatranje ovog fenomenaveoma -psihoanalitički pristup kojim se koristimo u psihoanalitičkoj psihoterapiji

U psihoanalizi se anksioznost i strah u izvjesnim socijalnim interakcijama, a kojima je obilježena socijalna fobija, tumače aktivacijom nesvjesnih sadržaja (da tako kažem – posebnih oblika ‘pamćenja’) koji u prerušenom obliku agiraju u datoj situaciji. Tako unutarnja, intrapsihička strahovanja potiču iz očekivanja neprijatnosti relativnog visokog kvantuma za datog subjekta. Neprijatnost provocira želju za bijegom, no bijeg nije uvijek moguće izvesti (npr. neki put posao zahtijeva da se povremeno drže prezentacije pred grupom ljudi i sl.). Ukoliko je bijeg osujećen, veoma brzo slijedi stanje pripravnosti za sukob (ovo je nešto što se razotkriva tek nakon što je prevaziđena inicijalna faza psihoterapije), kako na nesvjesnom planu. ¸ Ovo je jedan od daleko najčešćih patogenetskih modela, no dijalogom sa svakim analizandom ponaosob neki put mogućno je iznaći i specifične, drugačije uzročnike socijalne fobije.

 

Kratki psihodinamski rezime iz psihoterapije

Mlađa žena javila se na tretman psihoanalitičkom psihoterapijom. Već dugo vremena mučila ju je socijalna fobija i to kad bi na poslu morala držati prezentacije pred grupom saradnika. Zna da su oni prilično prijateljski nastrojeni prema njoj, no svaki put kad dođe red na nju da govori jedva da kaže rečenicu dvije. “Najradije bih da nestanem” bile su riječi kojima je opisivala situaciju u kojoj se nalazila. Stezalo bi joj se grlo, zujalo bi joj u ušima, snažno lupalo srce. Bila bi “strahovito” tjeskobna i jedva bi čekala da pozornost s nje pređe na nekog drugog, ili da se sastanak okonča.

Psihoterapijskom eksploracijom ustanovilo se da se u njeno biće duboko utisnula iskustva s ocem koji je, od kako ona zna za sebe, sklon žestokom kritiziranju. Ova njegova osobina u porodičnim relacijama (prema vanjskom svijetu je blag, čak neki put i nesiguran – sasvim drugačija osoba no ona kod kuće)  izražena je do te mjere da prestane s ovim, za nju isuviše agresivnim ponašanjima, jedino kada se ona rasplače i prihvati da je kriva (mada veoma često niti ne zna zbog čega). Majka bi stala na njenu stranu, na vrlo specifičan način. Ona bi ju tješila i plakala zajedno s njom. Na ovaj način produbljivala je njen osjećaj bespomoćnosti.

Sjećanja na ovakva zbivanja u porodici pokazuju da su ovakve situacije bile svakodnevnica i u predškolskom dobu, i tokom srednjoškolskog obrazovanja, čak i tokom studija. Isčekivanje ovakvog vida relacije – da će biti žestoko kritizirana (dio odnosa s ocem) i tek tješena (dio odnosa s majkom) – snažno bi se aktivirao kada bi se trebala istaći u grupi nedovoljno poznatih ljudi. Kao što je nastojala biti “nevidljiva” kod kuće da je otac ne bi verbalno napadao,  a majka budila njeno još veće osjećanje bespomoćnosti, nastojala je biti nevidljiva i u poslovnim relacijama nastojeći da izbjegne da doživi “ono što se naučila da doživljava” u svojoj primarnoj porodici.

Tokom sedam mjeseci psihoterapeutskog rada iz raznih uglova pristupalo se nenoj intrapsihičkoj problematici. Ustanovilo se da su njena strahovanja zahvatala i druge sfere njenog života, no u znatno manjoj mjeri no što je to bilo s poslovnim saradnicima. Polako je uvidjela da nema razloga ni za strah niti za pripravnost za odbranu. Nadolazeća pozitivna iskustva na radnom mjestu vremenom su dovela do “prekrajanja” njenih nesvjesnih očekivanja umanjivši strah i negativna isčekivanja.

 

Psihoanalitička psihoterapija: šta je to?


Psihoanalitička psihoterapija (sinonimi psihoanalitički orijentisana psihoterapija, ekspresivna psihoterapija, psihodinamska psihoterapija) stvorena je na osnovama metapsihologije Sigmunda Freuda. Ovdje je nužno naglastiti da je psihoanalitička teorija značajno evolvirala od doba kada ju je stvarao ‘otac psihoanalize’, te su okviri u kojima se razmatra psihofiziološki razvoj ženskog djeteta, uloga i značaj religije u ljudskom životu, kao i značaj i obilježja ranog razdoblja života (do treće godine) i još neke bitne teme gotovo korjenito transformirani.

U odnosu na psihoanalizu koja je bila dominanto prakticirana prvom polovinom prošlog vijeka njen jedini ‘derivat’, psihoanalitička psihoterapija nedvojbeno dominira praktičnim analitičkim područjem rada danas. Razlozi su višestruki, no svakako se radi o potrebi za manjom učestalošću  seansi (u psihoanalizi svaki dan/u psihoanalitičkoj psihoterapiji 1 ili 2 puta sedmično) što omogućava manje ‘uzurpiranje’ privatnig vremena analizanda, manju ovisnost o psihoterapeutu, kao značajno umanjenje troškova psihoterapije. Tako su teoretska osnova i okvir praktičnog terapeutskog rada, kada govorimo o psihoanalitičkoj psihoterapiji, strogo bazirani na psihoanalitičkim teoretskim postulatima. Također, kada se na ovaj način nastoje razriješiti psihičke tegobe i analizani i psihoterapeut sjede (tête-à-tête), dok u psihoanalizi analizand leži tako da mu se psihoanalitičar nalazi van vidnog polja.

Istorijski, od 1946. godine do danas u vodećim psihoanalitičkim krugovima aktuelan je diskurs ofokusiran na sličnosti i razlike između ovog vida psihoterapije i psihoanalize, no zvaničan konsenzus još uvijek nije postignut. Ukoliko vas ova rasprava zanima možete pročitati online članak koji mi je publiciran 2010. godine – Na pragu ‘Velike debate’ i danas, 2010? Relativno je čitljiv, no moram upozoriti da sadrži dio stručne terminologije 😉

Metod liječenja psihoanalitičke psihoterapije zasnva se na analizi nesvjesnog materijala te njegovim dovođenjem u svjesno analizanda. Ovo se postiže:

  • Konfrontacijom – Dati psihološki ili eventualno bihejvioralni fenomen se predočava evidentnim analizandovom svjesnom egu.
  • Klarifikacijom  – Fenomen se na dalje postavlja u oštar fokus.
  • Interpretacijom – Ovo je procedura kojom se nesvjesni fenomen predočava svjesnom analizanda. Ona eksluzivno obilježava psihoanalitičke tehnike rada tj. psihoanalizu i psihoanalitičku psihoterapiju. O interpreativnim tehnikama, kada, kako i šta interpretirati može se napisati knjiga, i to u desetine tomova, te nije podesna za detaljnije razglabanje na bilo kakvom blogu 😉
  • Proradom – Prorada ili perlaboracija podrazumijeva repetitivnu, progresivnu i elaborirajuću eksploraciju nesvjesnih, no u terapeutskom dijalogu i životnom stilu analizanda manifestiranih otpora koji onemogućavaju da uvid dovede do željene intrapsihičke promjene i poboljšanja psihičkog statusa analiziranog.
  • Analizom transfera – Transfer je u psihoanalizi definirao još Sigmund Freud i on ostaje jedno od esencijalnih uporišta kojima se omogućava progres u analitičkom postupku. On podrazumijeva neodgovarajući ili iskrivljeni aspekt analizandovog doživljavanja psihoterapeuta. Transfer podrazumijeva vrlo posebnu ‘situaciju’, ili bolje reći manifestaciju u analitičkom dijalogu. Analizand, pod neminovnim uplivom ranijih životnih iskustava posebno onih tokom djetinjstva kada je na svjesnom i nesvjesnom planu ‘učio’ o svijetu, životu, sebi, o drugima i međuljudskim odnosima i usvojio, upio u sebe određene predstave, očekivanja, strahovanja i nadanja ove transferira i u novoj relaciji, onoj s terapeutom. Esencijalno, pozitivan transfer jedan je od neophodnih uslova za postizanje željene psihičke promjene, a negativni na ovaj proces djeluje upravo u negativnom smislu. Analiziraju se i jedan i drugi, osobito negativni. Značajno je napomenuti da se radi o nesvjesnom transferiranju i da je upravo posao psihoterapeuta da isto prepozna i adekvatno interpretira.

 

Terapeutski ciljevi u psihoanalitičkoj psihoterapiji su višestruki. Zarad konciznosti reći ću da se radi o mijenjanju nesvjesnih asocijativnih mreža i prekrajanju svjesnih obrazaca mišljenja, emocionalnog svijeta, motivacije i regulacije afekta. Sve ovo usmjereno je ka boljem razumijevanju sebe, drugih, i poboljšanju adaptacije na uslove života. Npr. depresivnost često na nesvjesnom planu significira neodlučnost (u struci mi to zovemo ambivalencijom), anksioznost nerijetko stoji za nesvjesni strah ili ljutnju itd. Kada razmijemo zbog ‘čega, kako i zašto’ i to emocionalno proživimo tokom psihoanalitičkog psihoterapeutskog postupka u prilici smo promijeniti sebe i gledati na život s manje straha, zebnje, nezadovoljstva, očajanja ili ljutnje.

No, nije svaka ličnost podesna za ovaj vid psihoterapije. Iz ovog razloga sprovodi se psihijatrijski, odnosnoi psihoterapijski intervju.

Nadam se da sam vam uspjela predočiti neke od osnovnih obilježja kako je mogućno na ovaj način ‘raditi’ na nesvjesnom.

Lijep pozdrav iz Sarajeva,

Dr. Sandić

 

– panični napad – klinička slika – psihoanalitički psihoterapeutski tretman

– panični napad – klinička slika – psihoanalitički psihoterapeutski  tretman

strah

Klinička slika: ataci kondenzirane anksioznosti

Panični straha izbija bez, subjektu, vidljivog povoda. Ove izuzetno neugodne provale kondenzirane anksioznosti najčešće nisu ograničene na određeni skup okolnosti. Sasvim su nepredvidivi. Također, pokazuj tendencu učestalijeg ili rjeđeg ponavljanja. Traju do desetak minuta. U iznimnim situacijama uz oscilacije u intenzitetu ovo stanje može potrajati i duće.

Panični strah dramatične tjelesne manifestacije:

  1.  iznenadna “lupanja srca”,
  2. probadajuća bol u prednjem dijelu grudnog koša,
  3. jak pritisak u grudnom košu.
  4. osjećaj nedostatka vazduha,
  5. subjektivni osjećajs gušenja,
  6. vrtoglavica,
  7. preznojavanje,
  8. crvenilo kože,
  9. mučnina,
  10. osjećaj utrnuća pojedinih dijelova tijela

Neki put kliničku sliku dopunjavaju i znaci

11. derealizacije (subjektivni doživljaj kao da se okolina na neki čudan način izmijenila) ili

12. depersonalizacije (subjektivni doživljaj promjena u vlastitoj ličnosti).

Van perioda paničnog ataka kod ovih osoba dobija se podatak i da tokom napada doživljavaju preplavljujući strah da će umrijeti, izgubiti kontrolu i/ili poludjeti.

 

Tretman

 Panični ataci mogu se, u klasičnoj psihijatriji, tretirati širokim spektrom medikamenata iz grupe savremenih antidepresiva. Pribjegava se i ordiniranju anksiolitika.

Uspješnan je i tretman psihoanalitičkom terapijom.Ukoliko ste zainteresirani da pročitate dalje o ovome pređite na sljedeću stranicu.