Teorija

Kakve bliske odnose gajite? *RSQ psihoanalitičke skale samoprocjene

Upitnik skala međuljudskih odnosa (RSQ)

RSQ je instrument dizajniran u svrhu procjene tipa interpersonalnih bliskih spona na osnovu postulata psihoanalitičke teorije vezivanja. Moguće ga je koristiti i u trećem licu kako bi se procjenio tip vezivanja druge osobe. Koristiti se u svrhu opće orijentacije u domenu:

images

-bliskog interpersonalnog odnošenja,

-u procjeni romantičnih veza, ili

-specifičnih tipova međuljudskog odnošenja (npr. adolescentsko razdoblje, aspekti nasilja itd.)

Upute: Pročitati svaki od predočenih iskaza i ocijeniti u kojoj mjeri vjerujete da iskaz najpodesnije opisuje vaša osjećanja o bliskim odnosima (Odgovorima se pridružuju brojčane vrijednosti od 1 do 5 s tim da 1 označava uopće se ne odnosi na mene, a 5 veoma poput mene).

____________________________________________________________

 1.  Iznalazim da mi je teško da ovisim o drugim ljudima.

 2.  Veoma mi je značajno da se osjećam nezavisnim (nezavisnom).

 3.  Lako mi je emocionalno se zbližiti sa drugima.

 4.  Želim se kompletno stopiti sa drugom osobom.

 5.  Brinem da ću biti povrijeđen(a) ukoliko si dopustim suviše blizine sa drugima.

 6.  Ugodno mi je bez bliskih emocionalnih odnosa.

 7.  Nisam siguran (sigurna) da se uvijek mogu osloniti na druge kada su mi potrebni.

 8.  Želim biti u potpunoj emocionalnoj bliskosti sa drugima.

 9.  Brine me kad sam sam(a).

10.  Nije mi problem da ovisim o drugim ljudima.

11.  Često brinem da me romantični partner uistinu ne voli.

12.  Iznalazim da je teško drugima vjerovati u potpunosti.

13.  Brine me kada mi se drugi ljudi isuviše približavaju.

14.  Želim emocionalno bliske odnose.

15.  Uredu mi je da drugi ljudi ovise o meni.

16.  Brine me da me ljudi ne vrednuju onoliko koliko ja vrednujem njih.

17.  Ljudi nikada nisu tu kada ti trebaju.

18.  Moja želja za potpunim sjedinjenjem nekada ljude uplaši.

19.  Vrlo mi je značajno da se osjećam samozadovoljnim (samozadovoljnom).

20.  Osjećam nervozu kada mi se iko isuviše približi.

21.  Često brinem da moj romantični partner neće htjeti ostati sa mnom.

22.  Preferiram da drugi ljudi ne ovise o meni.

23.  Brinem o tome da ću biti napušten(a).

24.  Nekako mi je neugodno da sam blizak (bliska) s drugima.

25.  Nalazim da su drugi nevoljni da budu bliski sa mom u onoj mjeri u kojoj bih ja to želio (željela).

26.  Više volim da ne ovisim o drugima.

27.  Znam da će drugi biti tu kada mi zatrebaju.

28.  Brinem da me drugi neće prihvatiti.

29.  Ljudi me često žele u bliskijem odnosu no što je to meni ugodno.

30.  Iznalazim da je prilično lako zbližiti se s drugima.

___________________________________________________________

Interpretiranje rezultata:

15-35: Srećni ste da ste uspješni u stvaranju i održavanju pozitivnih i produktivnh međuljudskih odnosa sa osobama u svom okruženju.

36-55: Posjedujete kapacitete da se angažirate u sretne i produktivne međuljudske odnose; molimo provjerite čestice kojima se dodijelili 3 ili više bodova. Ovo su elementi koji mogu ukazati na blokade u Vašem menadžmentu međuljudskih odnosa.

56 i iznad: Čini se da je velik dio vašeg iskustva sa samim sobom i sa drugima disfunkcionalan. Možda bi bilo dobro da se obratite nekom za savjetovanje ili psihoterapiju kako biste načinili medijaciju i minimiziranje istih u budućnosti.

 

  • Sigurno vezivanje: prosječna vrijednost čestica  3, 9 (inverzno), 10, 15 i 28 (inverzno)
  • Izbjegavajući (bojažljiv): prosjek je čestica 1, 5, 12, 24.
  • Preokupirano vezivanje: prosječna vrijednost čestice 6 (inverzno), te čestice 8,16 i 25.
  • Odbacujuće vezivanje je prosjek čestica 2, 6, 19, 22,

Sigurni (autonomni) tip vezivanja: Osoba gaji dugotrajne veze ispunjene povjerenjem; obilježava je stabilno samopoštovanje; dijeli osjećanja sa bliskim osobama; ne ustručava se potražiti društvenu podršku.

Preokupirani tip vezivanja: Osoba osjeća neprijatnost prilikom pokušaja zbližavanja sa drugima; gaji zabrinutost da je partner suštinski ne voli; postaje naznačeno uznemirena kada vezi prijeti okončavanje.

Izbjegavajući (nesigurni) tip vezivanja: Osoba ima stanovitih problema sa intimnošću; ulaže malo emocija u socijalne i romantične relacije; nesposobna je ili nevoljna da podijeli vlastita osjećanja i/ili misli sa drugima.

Dezorganizirano vezivanje: Naglašen je ambivalentan stav subjekta u odnosu na bližu interpersonalnu relacijuOsoba je sklona, korsteći se reakcionim formacijiom i drugim patogenim ego odbranama preuzimati ulogu roditelja u intimnoj vezi; sklona je i postati upijačem partnerovih problema. Dezorganizirano vezivanjej često je asocirano uz različite oblike psihopatologije.

___________________________________

Nadam se da Vam je ovo testiranje bilo zabavno, a i da ste dobili neke korisne informacije o sebi, kao i Vama bliskim osobama. Mogućni loši rezultati ne ukazuju na stoprocentnu pouzdanost, ali svakako mogu poslužiti kao indikacija da je potrebno poraditi na sebi i kvalitetu Vaših bliskih međuljudskih relacija kako bi svoj život, svijet u sebi i onaj oko Vas načinili ugodnijim mjestom za življenje.

Lp,

DrS.

Déjà vu

deža vi

Déjà vu (franc. već viđeno) je subjektivni doživljaj da se nova situacija već dogodila, da je nekad ranije viđena, odnosno doživljena. Traje vrlo kratko, od nekoliko sekundi do par minuta. U ovom stanju ne  samo da se situacija u kojoj se subjekat nalazi doima poznatom već se u njegovoj svijesti nazire i vizija budućnosti često propraćena osjećajem slutnje, pretskazanja.  Termin je stvorio francuski filozof, parapsiholog i promoter Esperanta Emile Boirac objavivši ga u pismu uredništvu Revue philosophique 1876 godine. U savremenoj psihopatologiji ubraja se u poremećaje pamćenja nazvane paramnezije.

Fenomen se katkad javlja spontano ili u stanjima iscrpljenosti. Psihopatološki zna bit jedna od manifestacija kod otrovanih posebno neurotoksinima (npr. alkohol, droge). Doživljaj je izuzetno teško provocirati, te i istraživati u laboratorijskim uvjetima. Aktualna istraživanja prevashodno se fokusiraju na studije anomalija pamćenja, obzirom da je fenomen već viđenog vrlo izvjesno rezultat preklapanja neuroloških sistema za kratkotrajno i za dugotrajno pamćenje.

Fenomen koji se očituje u vidu „negativa“ je fenomen nikad viđenog (franc. jamais vu). U paramnezije se ubrajaju i fenomeni déjà vécu (osjećaj da se nepoznata situacija već dogodila), jamais vecu (neprepozavanje već viđenog subjekta ili izvjesnog sadržaja), déjà entendu (iluzija u kojoj se nešto čuje po prvi put no ima se dojam da se nekad ranije čulo) i sl..

Ove pojave u suštini su sindromi kako u njima ima elemenata koji upućuju i na asociranost poremećaja opažanja.

Anksioznost

Arturo Leal, Anxiety

Ono što se od pojave velikih gradova posmatra kao žurba, nervoza, nepostojanost, širi se sada tako epidemijski kao nekad kuga i kolera. Pritom se pojavljuju snage o kojima užurbani prolaznici devetnaestog stoljeća nisu mogli ni sanjati.

Adorno, 1969.

Nema dvojbe da je problem anksioznosti čvorna tačka u koju konvergiraju najrazličitija i značajna pitanja, zagonetka čije bi rješenje bilo povezano s osvjetljavanjem  našeg cjelokupnog postojanja.

Freud,1917

Anksioznost, to kompleksno neugodno čuvstvo, doživio je svaki čovjek.

.Signalna anksioznost

Signalna anksioznost nije obilježje psihopatologije. To je nemir koji nas upozorava da se nalazimo pred opasnošću. Opasnost i alarmni signal adekvatna su anticipacija mogućih negativnih zbivanja (zahtjevan poslovni sastanak, isčekivanje ishoda djagnostičkih procedura u slučaju bolesti bliske osobe, trema pred polaganje ispita itd.). Anksioznost koja se u ovim okolnostima manifestira upozorava subjekta da se pripremi. Ona ne preplavljuje, već signalizacijom služi kao jedan od nivoa zaštite subjekta  informirajući o mogućnosti ulaska u opasnu situaciju. Signalna anksioznost priprema čovjeka ili da se uhvati u koštac s anticipiranom neprijatnom situacijom ili eventualno izbjegne predstojeću nevolju.

Patološka anksioznost

Patološka anksioznost stanje je izrazitog unutarnjeg nemira, tjeskobe koja nema svrhovite, signalizirajuće kvalitete. To je anksioznost koju u slobodno flotirajućem obliku viđamo kao dominantan element kliničke slike generaliziranog anksioznog poremećaja. U kondenziranom obliku centralno je obilježje paničnih napada i tada posjeduje i potencijalno dezintegrirajući kvantum (npr. Sandić, A. Psihoanalitička epistemologija paničnog poremećaja; Sandić&Sandić, 2006 [Psihoanalitička psihoterapija paničnog poremećaja IvanB]. U vezanom obliku obilježje npr. agorafobije (Sandić, A. Opservacija agorafobičnog sindroma kroz prizmu psihoanalitičke epistemologije).

Vegetativni znaci povišenja anksioznosti

Vegetativni znaci povišenja anksioznosti prisutni su i u slučaju signalne i patološke anksioznosti. Značajna je kvantitativna razlika. Ovo znači da je i pri signalnoj anksioznosti vegetativni nervni sistem ekscitiran. Ali to je znatno blažeg intenziteta nego što se zbiva u patološkoj anksioznosti. Klinički se ova hiperekscitacija manifestira vrlo šarolikim tjelesnim simptomima: profuznim znojenjem, crvenilom kože, doživljajem lupanja srca, probadajućom boli u predjelu grudnog koša, nedostatkom daha, zamagljenošću vida, probavnim smetnjama itd.

 

Agrafa, II*3 [pdf online] Tema broja: RAT i DESTRUKCIJA


Agrafa_časopis za filozofiju psihoanalize

Agrafa (franc. agrafe) znači kopča ili spona. Izdavač Agrafe, Filozofski centar za psihoanalizu, pored svoje osnovne delatnosti edukacije i promovisanja psihoanalize i filozofije, afirmiše vezu između različitih misaonih tokova: od kritike teorije, postrukturalizma, postkolonijalizma, feminizma, do neurofilozofije i neuropsihoanalize. Drugi značenjski sloj pokriva grčka reč agrafa, što znači nepisano. Kontroverza oko Platonovog nepisanog učenja podstakla je hermeneutiku raspravu o pitanju prvenstva između govora i teksta. Druga kontroverza, ona o prvenstvu neizgovorenog, doprinela je nastanku klasične psihoanalitičke ideje o mehanizmu potiskivanja, a treća, koja ide u prilog prvenstva nesvesnog jezika, dovela je do uvažavanja postojanja zajedničkih, odnosno nadsubjektivnih struktura.

Sandić, A. Sjene tanatosa nad Bosnom i Hercegovinom, 39-52.

Agrafa, godII*3/2014.

Jako je dobar broj, dosta kvalitetnih tekstova pa pogledajte kad smo je već dali oline 😉

Anatomija paničnog napada

Panic attack icon design isolated on white. Mental health disorder symb

a) Sekvenca: Osobe koje pate od paničnog poremećaja ubijeđene su da je njihova smrt jako blizu. Što su somatski i psihički simptomi akutniji, više su ubijeđeni da se bliži momenat umiranja. Upravo tijelo tokom paničnog ataka „kazuje“ o svojoj smrti, agoniji. Psihosomatski simptomi su u prvom planu. Izgleda da neurovegetativni putevi, koji povezuju svjesno i signale opasnosti, bivaju tako intenzivno stimulisani da osobe gube sposobnost racionalne kontrole. Na jednom planu pacijenti „znaju“ da neće umrijeti.  Istovremeno gube svaki kapacitet da ovladaju strahom vjerujući da umiru.

b) Ponavljanje: Poslije prvog ispoljavanja panični atak pokazuje tendencu da se javi nanovo. Činjenica da su prethodni napad preživjeli nema nikakvog upliva u buduće ponašanje pacijenata tokom samog ataka, niti umanjuje njihovu strepnju od javljanja sljedećeg.

c)Priprema: Panični napad, čak i kad se manifestira naglo, uvijek prethodno sadrži i proces pripreme koristeći se i mentalnim asocijativnim kanalima koji ispoljavaju tendencu da se ponavljaju na konstantan način. Tokom ataka pacijent „osluškuje“ svoje tijelo na isti način kako bi npr. osoba traumatizirana zemljotresom osluškivala bilo kakvu sumnjivu buku. Ovi pacijenti identificiraju neobičan signal (palpitacije srca, bol u mišićima) dok, u razbuktaloj anksioznosti, njihova imaginacija ne konstruira opasnost koja aktivira osjećaj preplavljujućeg straha.

d) Imaginacija: Jedan od razloga za ponavljanje napada i pogoršanje kliničke slike je kondicioniranje koje um uspostavlja među stimulusima, imaginacijom i emocionalnim odgovorom.

e) Traumatska anksioznost: Kreiran od strane pacijentove imaginacije i doživljen u vidu paničnog napada atak se uspostavlja kao traumatski doživljaj. Uobičajeno je da se nakon paničnog napada razvija anksioznost kad god se subjekt približi objektima/situacijama koje asocijativno povezuje s panikom. Traumatska područja pokasuju tendencu da se progresivno šire ograničavajući autonomiju subjekta. Konzistentno obilježje paničnog ataka je ubjeđenje da će se dogoditi sve ono čega se osoba plaši, čak i ako to zamisli. Tako čista pomisao na panični napad djeluje kao okidač postajući strah koji izbijanje paničnog napada čini konkretno mogućim.

f) Gubitak mentalnog konteinera: Specifično obilježje paničnog napada je nedostatnost mentalne funkcije koja bi trebala zadržati anksioznost. Iz ovog razloga, kako bi izbjegao panični napad, pacijentu je potreban sugovornik koji može funkcionisati poput konteinera anksioznosti.

Ovom prilikom klinička  slika je u skraćenom obliku izvedena iz teksta: De Massi F, The psychodynamic of panic attacks: A useful integration of psychoanalysis and neuroscience. International Journal of Psychoanalysis, 2004.

 

Više o kliničkoj slici te psihoanalitičkom psihoterapijskom tretmanu možete pogledati na ovoj stranici .

 

Stručne publikacije

publikacije banner

21. Sandić A (2015) Grupa i konflikt (in press)

20. Sandić A (2015) Panični poremećaj u fokusu psihoanalitičke epistemologije. Engrami, Vol.37,No2, 15-26.

19. Sandić A (2014) Sjene tanatosa nad Bosnom i Hercegovinom. Agrafa No3, 39-52.

18. Hasanbegović-Anić E, Alispahić S, Hadžiahmetović N, Sandić A (2014) Characteristics of Patients involved in Psychotherapy In Bosnia and Herzegovina. Journal of Health Sciences 4 (1) 4-6.

17. Sandić A (2014) Opservacija agorafobičnog sindroma kroz prizmu psihoanalitičke epistemologije. Psihijatrija danas.

16. Sandić A (2013) Estetski doživljaj pod lupom psihoanalize. Agrafa No2, 72-76  (reprint iz Odjeka uz dozvolu autora)

15. Sandić A (2013) Psihoanalitička teorija anksioznosti. Agrafa No2, 48-56.

14.  Sandić A (2013) Estetski doživljaj pod lupom psihoanalize. Odjek (proljeće-ljeto), 44-47.

13. Sandić A (2013)  Edipov kompleks u psihoanalizi XXI vijeka. Zbornik radova sa III Kongresa psihologa BiH sa međunarodnim učešćem, 237-250.

12. Sandić A (2012) Metapsihologija postmoderne globalizirane stvarnosti. Znakovi vremena. No 57-58, 208-221.

11. Sandić A (2012) Problematika trihotilomanije s osvrtom na dijadni odnos. Engrami 34(4): 95-98.

10. Sandić  A (2012) Metapsihologija Sigmunda Freuda. Odjek (jesen – zima), 58-61.

9. Sandić  A (2012) Fenomenologija lažnog selfa. Psymedica, 28-32.

8.  Sandić  A (2012 ) O psihoanalitičkom konceptu pounutrenja: Internalizacija. Psymedica, 33-38.

7.  Sandić, A (2011)  Psihoanalitički osvrt na islamofobiju: Paranoidno ustrojstvo zapadne civilizacije XXI vijeka, Znakovi vremena 52/53.

6. Sandić A. Na pragu ‘Velike debate’, i danas, 2010?. Engrami. 2010; 32(3):71-77.

5. Sandić  A. (2008), ‘Ego odbrane granično organizovane ličnosti – prikaz slučaja.’ Psihijatrija danas, vol. 40, br. 1, str. 31-36.

4. Sandić  A. et al. (2008), ‘Evaluacija efikasnosti multidimenzionalnog pristupa u liječenju generaliziranog anksioznog poremećaja’. Aktuelnosti iz neurologije, psihijatrije i graničnih područja, vol. 16, br. 1-2, str. 30-35

3. Sandić A, Burgić-Radmanović M. (2008), ‘Etiopatogeneza neurotske anksioznosti iz ugla psihodinamske teorije’. Engrami,Vol. 30, br. 1, str. 27-39.

2.  Sandić M, Sandić, A (2006), The Archetypes Echoed In Collective Unconscious of The People. Group Analysis, Vol. 39 (3): 411-420. London: The Group-Analytic Society.

1.  Sandić, A (2000) Where Is The Evil?, Arbeitshefte Gruppenanalyse, 15. Jahrgang, Heft 2000, p.12-16, VOTUM Verlag GmbH, Munster, Deutschland

 

publikacije banner

Shizofrenija: pozitivni i negativni simptomi + sch simplex

Shizofrenija: pozitivni i negativni simptomi + sch simplex

U shizofreniji svi normalni mentalni procesi – osjećaji, opažanje, govor, emocije, osobni odnosi – izgledaju sasvim poremećeni, čudni. Osobe s tom bolešću izgubile su dodir s realnim svijetom. One čuju glasove kojih nema, govore jezik koji ne postoji, smiju se bez ikakvog razloga, ili sjede nepomične satima. Ukupna je ljudska osobnost isčezla, a psihološka i socijalna tvorba svakodnevnog života je razdrobljena često do neprepoznatljivih čestica.                     National Advisory Mental Health, Council US, 1988.

 

Shizofrenija je raznorodan poremećaj. Njeno ispoljavanje se zbiva u adolescentnom ili ranom odraslom dobu. Obilježavaju je vrlo specifični simptomi koje u psihijatriji dijelimo na tzv. pozitivne i negativne.

 

  • pozitivni simptomi sch:  halucinacije i sumanutost koji jesu psihotična dimenzija ovog poremećaja; smeten govor, bizarno, smušeno ponašanje dimenzije su dezorganizacije ličnosti

 

  • negativni simptomi sch: alogija (siromaštvo govora), defekt emocionalne rezonance usljed osjećajne zaravnjenosti oboljelog, anhedonija (gobitak zanimanja i zadovoljstava) i avolicija tj. nesposobnost započinjanja i održavanja ponašanja vođenog ciljem

 

Aktualna psihijatrija definira:

  •  paranoidni tip sch,
  •  hebefreni,
  •  katatoni,
  • jednostavni (simpleks) oblik,
  • nediferenciranu shizofreniju,
  • postshizofrenu depresiju, te
  • rezidualni tip sch.

Kako mi je neki dan u ordinaciju došao čovjek 40ih godina u pratnji rođaka, koji pokušava pomoći oboljelom, očito bolesnom po tipu sch simplex, osjećam potrebu da napišem nešto više o tom tipu shizofrenije.  SCH SIMPLEX razvija se veoma polako i teško primijetno. Postepeno dolazi do zakazivanja u svakodnevnom funkcionisanju oboljelog. Te osobe su, usljed od ranije nešto umanjenih ličnih kapaciteta, najčešće završile školu za veoma jednostavan zanat i nakon par godina rada i to im postaje prekomplicirano i strahovito teško raditi. Osjećaju se onesposobljenima, u velikoj mjeri se udaljuju od svakodnevnog života. Kako bolest napreduje oni umanjuju socijalne kontakte i povlače se u taj čudni, u ovom slučaju ekstremno simplificirani psihotični svijet.

Najčešće nas shizofrenija asocira na halucinacije, no kod jednostavnog, simpleks tipa oboljenja, dominiraju negativni simptomi. Pozitivni simptomi mogu se pojaviti nakon dugo godina bolesti. Još jedna specifičnost sch simpleks je da, za razliku od poremećaja gdje dominiraju pozitivni simptomi za koje postoji gotovo plejada efikasnih antipsihotika, farmakoterapija do danas nije pokazala zavidne rezultate. Njihovo osiromašeno psihičko stanje vrlo često je rezistentno na do današnjeg dana raspoložive lijekove.

Ostaje na porodici da vidi kako zbrinuti oboljelog obzirom da su sasvim onesposobljeni za rad i ne tako rijetko i osnovnu brigu o sebi . Mogu biti jako mirni, ne praviti nikakve probleme, no svakodnevna briga oko jela, higijene itd. mora im biti organizirana, obezbijeđena.

Psihoanalitička psihoterapija socijalne fobije

Psihoanalitička psihoterapija socijalne fobije

 


Socijalna fobija označava patološki kvantum anksioznosti u međuljudskim interakcijama. U za subjekta specifičnim socijalnim situacijama/interakcijama  doživljava se raznorodnost manifestacija povišenja tjeskobe:

  1. kao da ne može da govori,
  2. stezanje u grlu,
  3. snažno lupanje srca,
  4. pojačano znojenje,
  5. vrtoglavicu

Subjekat ne tako rijetko navodi da ga je tada strah da će se osramotiti, da misli da ga ljudi gledaju/procjenjuju sa negativnim konotacijama. Napetost može zahvatiti čitavo tijelo. Moguće je crvenjenje lica (eritrofobija). Kod pojedinih osoba može se dogoviti i panični atak.

 

Socijalne relacije koje zahvata socijalna fobija raznolike su (susret s novim ljudima, poslovni sastanci, držanje govora pred većom grupom ljudi i sl.) no tipično je da se gotovo uvijek manifestacije anksioznosti ispoljavaju kada je osoba u susretu s nepoznatim, ili manje poznatim ljudima.

Dubinsko psihološko razmatranje ovog fenomenaveoma -psihoanalitički pristup kojim se koristimo u psihoanalitičkoj psihoterapiji

U psihoanalizi se anksioznost i strah u izvjesnim socijalnim interakcijama, a kojima je obilježena socijalna fobija, tumače aktivacijom nesvjesnih sadržaja (da tako kažem – posebnih oblika ‘pamćenja’) koji u prerušenom obliku agiraju u datoj situaciji. Tako unutarnja, intrapsihička strahovanja potiču iz očekivanja neprijatnosti relativnog visokog kvantuma za datog subjekta. Neprijatnost provocira želju za bijegom, no bijeg nije uvijek moguće izvesti (npr. neki put posao zahtijeva da se povremeno drže prezentacije pred grupom ljudi i sl.). Ukoliko je bijeg osujećen, veoma brzo slijedi stanje pripravnosti za sukob (ovo je nešto što se razotkriva tek nakon što je prevaziđena inicijalna faza psihoterapije), kako na nesvjesnom planu. ¸ Ovo je jedan od daleko najčešćih patogenetskih modela, no dijalogom sa svakim analizandom ponaosob neki put mogućno je iznaći i specifične, drugačije uzročnike socijalne fobije.

 

Kratki psihodinamski rezime iz psihoterapije

Mlađa žena javila se na tretman psihoanalitičkom psihoterapijom. Već dugo vremena mučila ju je socijalna fobija i to kad bi na poslu morala držati prezentacije pred grupom saradnika. Zna da su oni prilično prijateljski nastrojeni prema njoj, no svaki put kad dođe red na nju da govori jedva da kaže rečenicu dvije. “Najradije bih da nestanem” bile su riječi kojima je opisivala situaciju u kojoj se nalazila. Stezalo bi joj se grlo, zujalo bi joj u ušima, snažno lupalo srce. Bila bi “strahovito” tjeskobna i jedva bi čekala da pozornost s nje pređe na nekog drugog, ili da se sastanak okonča.

Psihoterapijskom eksploracijom ustanovilo se da se u njeno biće duboko utisnula iskustva s ocem koji je, od kako ona zna za sebe, sklon žestokom kritiziranju. Ova njegova osobina u porodičnim relacijama (prema vanjskom svijetu je blag, čak neki put i nesiguran – sasvim drugačija osoba no ona kod kuće)  izražena je do te mjere da prestane s ovim, za nju isuviše agresivnim ponašanjima, jedino kada se ona rasplače i prihvati da je kriva (mada veoma često niti ne zna zbog čega). Majka bi stala na njenu stranu, na vrlo specifičan način. Ona bi ju tješila i plakala zajedno s njom. Na ovaj način produbljivala je njen osjećaj bespomoćnosti.

Sjećanja na ovakva zbivanja u porodici pokazuju da su ovakve situacije bile svakodnevnica i u predškolskom dobu, i tokom srednjoškolskog obrazovanja, čak i tokom studija. Isčekivanje ovakvog vida relacije – da će biti žestoko kritizirana (dio odnosa s ocem) i tek tješena (dio odnosa s majkom) – snažno bi se aktivirao kada bi se trebala istaći u grupi nedovoljno poznatih ljudi. Kao što je nastojala biti “nevidljiva” kod kuće da je otac ne bi verbalno napadao,  a majka budila njeno još veće osjećanje bespomoćnosti, nastojala je biti nevidljiva i u poslovnim relacijama nastojeći da izbjegne da doživi “ono što se naučila da doživljava” u svojoj primarnoj porodici.

Tokom sedam mjeseci psihoterapeutskog rada iz raznih uglova pristupalo se nenoj intrapsihičkoj problematici. Ustanovilo se da su njena strahovanja zahvatala i druge sfere njenog života, no u znatno manjoj mjeri no što je to bilo s poslovnim saradnicima. Polako je uvidjela da nema razloga ni za strah niti za pripravnost za odbranu. Nadolazeća pozitivna iskustva na radnom mjestu vremenom su dovela do “prekrajanja” njenih nesvjesnih očekivanja umanjivši strah i negativna isčekivanja.