Vaše dijete i Vi

plan roditeljstva: Skrbništvo nad djecom i ocjena roditeljske sposobnosti (podobnosti)


Profesionalci iz oblasti mentalnog zdravlja (forenzički psiholozi i forenzički psihijatri) pozivaju se da daju ocjenu roditeljske sposobnosti u dvije tipične situacije:

a) razvod braka roditelja pri čemu je značajno odrediti skrbništvo nad djetetom;

b) zlupotreba, zanemarivanje ili zlostavljanje djeteta kada je u pitanju donošenje odluke o oduzimanju roditeljske sposobnosti.

Psihološku podršku potrebno je pružiti i porodicama čije dijete je bilo involvirano u delinkventno ponašanje u cilju uspostavljanja dostatne harmonizacije porodčnih odnosa i ojačavanja protektivnih faktora sa svrhom sprječavanja recidiva. Ovo se posebno odnosi na porodice koje pokazu rizična obilježja.

PLAN RODITELJTVA

12336544_l-1

 

Vrlo značajan segment u procjeni podobnosti roditeljstva je tzv. plan roditeljstva. U isti je potrebno uključiti sve neophodne oblike i sastavne činioce komunikacije, skrbi i rasporeda posjeta u okolnostima odvojenosti od djeteta, rezoluciju konfliktnih situacija kao i praćenje razvoja dijeteta na emocionalnom, socijalnom, akademskom i drugim planovima. Potrebno je imati u vidu i fleksibilnost plana roditeljstva u odnosu na različitost djetetovih potreba, snaga i slabosti, kako se odvija njegov razvoj i sazrijevanje. On može biti više ili manje detaljan, ovisno o okolnostima. Sem uzrasne dobi djeteta na ovo će uticati i podobnost roditeljstva u okolnostima npr. porodičnog nasilja, zanemarivanja djeteta, zlostavljanja, upotrebe psihoaktivnih supstanci, teških psihotičnih poremećaja i sl. Sem pomenutih faktora i priroda i intenzitet konflikntnih roditeljskih odnosa oblikovat će adekvatan plan roditeljstva na sebi svojstven način.

U svhu shvatanja navedene problematike u narednim pasosoma posvetit ćemo se predočavanju pojedinih esencijalnih obliježja različitih razvojnih stadija kroz koje prolazi svako dijete tokom procesa maturacije, i inkorporirati smjernice plana roditeljstva u okolnostima razvoda braka.

Plan roditeljstva u okolnostima razvoda braka

Razvojne stadije podijelit ćemo u kontekstu 4 faze koje se razlikuju u odnosu na djetetovu psihofiziološku zrelost, a u skladu sa krucijalnim psihoanalitičkim razvojnim postulatima, čime su specifično determinirane njegove potrebe i mogućnosti o kojima je nužno voditi računa prilikom razvoda braka kako bi se izbjegla potencijalna ozbiljnija oštećenja na psihloškom, socijalnom, akademskom planu. Previdi mogu rezultirati blažim poteškoćama adaptacije, socijalizacije i manifestiranjem problemima u domenu docnijih akademskih postignuća djeteta. U ekstremim okolnostima moguća je naznačena separaciona problematika, razvoj noćnog morkenja (enuresis nocturna), noćni strahovi (pavor nocturnus), nevoljno defeciranje (encopresis), kao i širok spektrum pokazatelja djetetove nedostatne adaptacije na procese socijalizacije itd.

images-8

Dojenčad i mlađa djeca (0-3 godine)

U ovom razvojnom stadiju obrazuju se osnove bazičnog povjerenja i međuljudskih odnosa. Tokom prve godine života djeca razvijaju određeni tip vezivanja koji će docnije uticati na način na koji će oformljavati međuljudske odnose. Siguran tip vezivanja nužan je preduslov za razvoj bazičnog povjerenja. Koncem prve godine života razvijaju se pojedina obilježja koja će uticati na djetetovo korišenje govora i jezika i značajnije se oblikuje djetetova ličnosti. Tokom druge i treće godine, u ozračju sigurnog vezivanja, započinje psihološka separacija i individuacija djeteta (Mahler i sar., 1975) u zasebnu jedinku. Koncem druge i tokom treće godine života malo dijete počinje razvijati i istraživati svoju autonomiju, počinje se koristiti i asertivnim ponašanjem tj. uči kako da se zauzme za sebe. Tokom ovog razdoblja djetetove emocije pokazuju stanovit stupanj nestabilnosti. Tokom treće godine djetetovog života, ukoliko se razvoj odvija bez većih ometanja, emocinalni svijet djeteta pokazuje konstantnija obilježja, jezik stupa u interakciju s ostalim djetetovim sposobnostima i vještinama i dijete je spremno za daljnje sazrijevanje.

Djeci ovog uzrasnog doba značajno je obezbijediti predvidivost, konzistentnost i rutinu. Kada u ovom periodu dođe do razvoda braka roditelja dijete će doživjeti gubitak koji nije sposobno da razumije. Ovo može biti naznačeno ukoliko nastupi značajan prekid egzistirajuće primarne spone vezivanja. Simptomi koje dijete može ispoljavati u ovim okolnostima su regresija, problemi s hranjenjem, spavanjem, samotješenje i iritabilnost. Pojedina djeca mogu biti deprimirana i povučena, posebno iz razloga što svoj gubitak nisu u stanju iskazati riječima. Razvojne poteškoće u ovom periodu mogu se pokazati i kroz naznačenu separacionu anksioznost. Ukoliko jedan od roditelja zapadne u depresivno stanje usljed razvoda braka, što nije tako rijedak slučaj, djetetu može biti umanjena ili čak i uskraćena osnovna briga i njega. U ovom razvojnom stadiju djeca su pod većim rizikom od regresije i kašnjenja u razvoju ukoliko osnovna briga i njega izostaju, ili su umanjeni, zbog depresivnosti ili drugih psihičkih smetnji od kojih može patiti roditelj zbog razvoda braka.

Plan roditeljstva u ovoj uzrasnoj grupi potrebno je da obuhvati sljedeće:

1. Djetetu je potrebno da oba roditelja participiraju u svakodnevnom životu i funkcioniranju (hranjenje, toaleta, spavanje, umirivanje i igranje) kako je djetetov odnos s oba roditelja od esencijalnog značaja za optimalan razvoj tokom prve tri godine života.

2. Pod pretpostavkom da postoji “primarni roditelj” (aktivnija uloga u djetetovom životu) dijete se može normalno razviti i u okolnostima odvojenosti od primarnog roditelja dok živi sa drugim roditeljem. Djetetov normalan razvoj ovisit će u velikoj mjeri o tome u kojoj mjeri se svako od roditelja uključuje u djetetov život.

3. Vezivanje, roditeljske sposobnosti, djetetov temperament i sredinski činioci važni su za normalan razoj. U okolnostima razvoda poželjni su učestaliji, kratkotrajniji kontakti. Noćni boravak sa djetetom može biti ograničen na prvu godinu života djeteta ukoliko postoji jedan primarni roditelj.

4. Sa povećanjem kapaciteta za pamćenje i kognitivnih sposobnosti većina djece uzrasne dobi od 18 do 36 mjeseci koja su imala adekvatno primarno vezivanje dolaze do tog stupnja razvoja da mogu tolerirati i imati beneficije od vremena provedenog noću sa jednim roditeljem.

5. Može biti teško razviti prilično jednako roditeljstvo za djecu ove uzrasne dobi kako je moguć čitav spektar tranzicija i disrupcija primarnog vezivanja.

6. Imajući prethodno na umu ukazuje se da najbolju njegu dobijaju djeca blagog, nagodnog temperamenta sa roditeljima koji podržavaju jedno drugog involvirajući dijete u vlastite konflikte u minimalnog mjeri. Djeci sa dezorganiziranim ili anksioznim vezivanjem može biti potrebno obezbijediti jedno primarno vezivanje sa psihički zdravijim roditeljem.

Jedan od ključnih faktora pri razvodu braka u ovom uzrasnom dobu za dijete je postojanje sličnih rutina u svakom domaćinstvu, relativna stabilnost tranzicija iz jednog doma u drugi, kao i međusobna komunikacija roditelja o djetetovim razvojnim, medicinskim i emocionalnim potrebama, kao i vlastitim. Ovakva komunikacija mora dozvoljavati roditeljima dovoljnu responzivnost u odnosu na djetetove specifične potrebe. Roditeljima je potreban kapacitet da pomognu jedno drugom i istovremeno razumiju djetetove potrebe, da rade zajedno u pravcu razvoja rutine kako ne bi zbunjivali dijete, pomognu u odgoju pri djetetovom usvajanju jezika, učenju na higijenu i podrže se međusobno vezano za sam odgoj.

Ukoliko su roditelji u značajnom međusobnom konfliktu, vrlo mala djeca imat će najviše beneficija od rutine i rasporeda koji liče na period prije separacije. U ovim okolnostima za djetetov neometen razvoj potrebna je predvidivost zbivanja u njegovom okruženju dok se roditeljski konflikt ne razriješi.
Pretškolska djecas (3 – 5 godina) 

U ovom stadiju dijete razvija svoju sposobnost da se koristi jezikom, podrobnije razumijeva međuljudske odnose kao i vlastita i tuđa osjećanja. Ovaj starosni uzrast obilježen je značajnim napredovanjem u razvoju odnosa s vršnjacima, kao i kognitivnih sposobnosti djeteta. Stadij je obilježen i razvojem seksualnih uloga. Ukoliko je stadij separacije – individuacije protekao bez značajnih ometanja djeca u ovom uzrastu šire vlastite horizonte, pohađaju vrtiće i sklapaju prijateljstva. Njihova socijalizacija odvijat će se s lakoćom. Sa prethodno sigurno uspostavljenim vezivanjem dijete će rado poći u vrtić, imati dovoljno samopouzdanja i ostvarivati prijateljstva van porodičnog miljea.

Pretškolska djeca su u riziku od zapadanja u duboka regresivna stanja ukoliko je razvijeno vezivanje anksioznog tipa i kada ne razmiju konflikte svojih roditelja. U ovom uzrasnom dobu lako će postati zbunjeni i tada neće moći shvatiti šta se oko njih događa. Razvojna ometanja odražavat će se na učenje u čistoću prilikom vršenja nužde, probleme vezano za spavanje kao i hranjenje. Djeca mogu biti iritirana ili ispoljavati ljepljivo ponašanje što ukazuje na nedovoljan raniji i aktualni odgovor stvarnim djetetovim emocionalnim potrebama. Neka djeca mogu razviti depresiju i ispoljiti povučenost. Noćne more mogu biti naglašenije. Mogući su i problemi asocirani uz samopouzdanje što zna rezultirati porastom agresiviteta ili anksiosnosti. Značajno je navesti da se većina djece razdvojenih roditelja u ovom uzrasnom dobu brine za roditelje i nastoji ponašati tako da sve bude savršeno. Ovo mogu činiti iz vlastitih strahovanja ili mogu, nesvjesno, nastojati da se brinu u svojim roditeljima. Mogu se ispoljiti znaci ranog roditeljskog ponašanja kod djeteta, pri čemu dijete brine o roditeljima zanemarujući vlastite potrebe. Izvjestan stupanj ovakvog ponašanja normalan je stastavni dio djetetovog ponašanja posebno u ranim stadijima razvoda braka, ali ukoliko je ovakvo ponašanje naglašeno i ako traje duže od godinu dana potrebno je razmotriti djetetov problem prilagodbe.

Roditeljski plan za dijete ove uzrasne dobi treba biti konzistenten u pogledu sljedećeg:

1. Kontinuirani fokus na predvidivost, rutin i strukturu u odgojinim manevrima;

2. Djeca stara 3 godine i više mogu tolerirati noćni boravak (i spavanje) kod svakog od roditelja;

3. Disciplina i rutina trebaju biti konzistentni u svakom od domova u kojem dijete boravi;

4. Roditelji trebaju razmjenjivati infomracije o djetetovoj prehtani, spavanju, toaleti, ponašanju,  medicisnkom statusu i socijalnom i emocionalnom funkcioniranju;

5. Djetetu je potrebno da bude oslobođeno od izloženosti inicijalnom roditeljskom konfliktu!!!. Za roditelje bi moglo biti zgodno da se za susrete i donošenje odluka koriste neutralnim terenom kao i povremeno konsultuju s neuralnim savjetnikom;

6. Djeca ove starosne dobi imaju dobrobit od veće količine vremena provedene u kontinuitetu s jednim od roditelja. Većina djece ne prihvata dobro česte tranzicije;

7. U ovoj uzrasnoj dobi djeteta potrebno je da roditelji svoje potrebe potrebe djetetovim. Zna se dogoditi da roditelj kojem nije određena primarna skrb želi više vremena provoditi sa djetetom ne shvatajući, ili ne uvažavajući, da je za optimalan život i razvoj djeteta nužan primarni dom. Ovo ovisi o kvalitetu vezivanja, da li su roditelju i saglasju i relativno oslobođeni međusobnog konflikta, kao i da li dijete ispoljava vulnerabilnost i znake stresa.

8. Moguće su situacije kad oba roditelja ispoljavaju izvjestan stupanj patologije i/ili nedostatnosti roditeljstva, ali kada svaki od njih nudi djetetu nešto što onaj drugi ne nudi. U ovakvim okolnostima značajno je imati roditeljski plan koji maksimizira snagu svakog od roditelja istovremeno minimizirajući njihove mane tj. djetetovu izloženost psihopatologiji.

 

Školska djeca (6 – 12 godina) 

U ovom starosnom uzrastu djeca značajno napreduju u pogledu usvajanja strukture i rutine. Razvijaju se i odnosi s vršnjacima i ovladavaju različite socijalne vještine. Ispoljava se i kreativnost, te se djeca uključuju u različite igre. Školskoj djeci je potrebno tokom vaspitanja pomoći da se fokusiraju na pravičnost. Tokom procesa socijalizacije koji je vrlo naznačen u ovom razdoblju djeca uče kako bolje razumjeti i iskazati vlastita osjećanja. Istovremeno se pospješuje ovladavanje kognitivnim i akademskim vještinama. Prikladno je i da se podučavaju sportu, muzici, plesu, itd. Ukoliko postižu dobre rezultate i općenito dobro funkcioniraju u školi to dovodi do porasta samopouzdanja. Isto se zbiva ukoliko su spretna u igranju. Značajno je da registriraju da porodica funkcionira dobro, kao i da njihovo vlastito funkcioniranje u okviru porodice nije komprimirano. Za ovaj uzrast nije neuobičajeno da dijete uspostavlja različit stil komuniciranja sa roditeljima, preferirajući s majkom djeliti jedan tip aktivnosti a sa ocem drugačiji.

Razvod braka i u ovom uzrastu može i ne mora imati značajne negativne posljedice po dijete. Od velikog značaja je da roditelji vode računa i njemu iako međusobno imaju određene sukobe koje su ih i doveli do rastave braka. Mlađa djeca iz ove grupe pri odlasku jednog od roditelja iz porodice ispoljavaju sklonost da žaluju i plaču, kao i želju da se porodica nanovo ujedini. Starija djeca iz ove uzrasne skupine nerijetko ispoljavaju ljutnju u pomenutim okolnostima. Djeca školske urasne dobi znaju kriviti sebe za razvod njihovih roditelja posebno ako se roditelji ponašaju tako da im se čini da je konflikt fokusiran na njih, a ne na roditeljski odnos. Simptomi mogu biti multipli. Kreću se od regresije, izljeva bijesa, do problema sa spavanje, acting outa, problema ponašanja i akademskih poteškoća u školi, povlačenja od vršnjaka ili ispoljavanja agresiviteta prema njima, kao i depresivnog raspoloženja. Djeca školske uzrasne dobi vjeruju u pravičnost i žele udovoljiti svojim roditeljima. Ne tako rijetko ona se osjećaju preplavljena roditeljskim konfliktom i nastoje ga razriješiti. Ukolio je jedan od roditelja depresivan dijete je u riziu od kopiranja njegovog emocionalnog stanja čime ukazuje da mu je stalo do roditelja.

U ekstremnim konfliktnim situacijama dijete školske uzrazne dobi površno može da se doima asimptomatksim. Značajno je imati na umu da se ispod ove vanjštine krije preplavljeno i vulnerabilno dijete. Postoji i rizik od očitog splitinga u kojem se jedan roditelj doživljava kao sasvim dobar, a drugi kao sasvim loš. Čest je i problem lojalnosti roditelju, te se dijete može osjetiti emocionalno skućenim i zabrinutim za roditelja, kao i za vlastiti status kod njega. Kao rezultat značajnog konflikta u ovom razdoblju dijete može imati stanovitih poteškoća za zadrži internalizirano samopouzdanje. Može doći do preplavljivanja negativnim sadržajima, kao i dezorganizacije u borbi sa različitim emocionalnim obrascima i ponašanjem svakog od roditelja ponaosob. Ne tako rijetko djeca čuju jednog roditelja kako krivi onog drugog, ili mu roditelji daju kontradiktorna objašnjenja konfliktne situacije što svakako komplicira njihovu psihološku situaciju.

Plan roditeljstva treba se fokusirati na sljedeće:

  1. Strukturiran i konzistentan modus provođenja vremena sa djetetom koji omogućava dostatan pristup roditelju, kad je to indicirano Optimalan plan roditeljstva varira od 35 – 65% vremena sa oba roditelja ponaosob, do 50/50%.
  2. Dok podijeljeno skrbnistvo može biti najbolji način da se prevaziđe aktualna situacija nužno je potcrtati da je potrebna konzistentnost i volja od strane oba roditelja da nadvladaju međusobni konflikt u njega ne involvirajući i dijete.
  3. Dijeljenje vremena s djetetom treba biti organizirano na takv način da se promoviraju snage roditelja, istovremeno dajući drugom roditelju vrijeme kada nije okupiran djetetom u kome može da se sedimentira i oporavlja od razvoda braka.
  4. Dijete u najmanjoj mogućoj mjeri treba izložiti roditeljskom kofliktu. Škole ili druga neutralna mjesta ukazuju se najpodesnijim za tranziciju djeteta od doma majke do doma oca i obratno.
  5. Roditeljima je potreban plan za rezoluciju konflikta, i to onaj koji će dijete držati po strani od ovih sadržaja. Dijete ni pod koju cijenu ne treba koristiti da prenosi poruke od jednog roditelja do drugog. Ukoliko je potrebno pokazuje se podesnim agnažirati neutralnog profesionalca!
  6. Potrebno je imati plan za uzajamno roditeljstvo do one mje do koje to roditelji imaju kapaciteta činiti. U situacijama teško nadvladivog konflikta među roditeljima obrazac paralelnog roditeljstva i međusobnog odvajanja može biti optimalan modus.

 

Adolescenti (13 – 17 godina) 

Glavni zadatak adolescentnog razvojnog doba je razvijanje i pospješenje veće autonomije od primarne porodice. Pri ovom se može

one caucasian family father mother consoling daughter in silhouette studio isolated on white background

uočiti tendenca ponašanja u oponentnom pravcu i negativistično ponašanje. Adolescent koji ne prolazi poteškoće u svom razvoju i sazrijevanju će imati zadovoljavajuće samopoštovanje, funkcionirati dobro u školi i imati šarolike i dobro razvijene spone sa svojim vršnjacima. U ovom životnom razoblju uči se i kako komunicirati o životnim ciljevima sa svojim roditeljima, budućem zanimanju itd. Za adolescenciju je tipično i promjenljivo raspoloženje. Moguće je da adolescent osjeća jak pritisak od strane vršnjaka i da bude socijalno nesiguran. Značajna je dobra komnikacija s roditeljima kako bi se adolescentu pomoglo da nadvlada probleme ovog razvojnog doba. 

Kada se razvod braka dogodi u ovom razdoblju života tinejdžeri često brinu i tuguju zbog raspada porodičnog života. Često osjećaju izvjestan supanj odgovornosti za roditeljske nesporazume, kao i vlastitu krivicu. Istovremeno se nerijetko spoljava i ljutnja zbog toga što ih je zadesilo. Ovo je razvojno doba kada je dijete tipično samocentirano i razvod doživljava kao smetnju. Iz ovog razloga moguć je obrazac ponašanja izbjegavanja oba roditelja, posebno ukoliko ih roditelji terete svojim nerazriješenim problemima. Postoji rizik od akademskog neuspjeha, depresije, pojave delinkventnog ponašanja, suicidalnih ideacije, promiskuiteta ili zloupotrebe psihoaktivnih supstanci.

Pojedini adolescenti u ovakvim okolnostima željet će imati vrlo malo, ili čak i nikakvog kontakta s jednim od roditelja. Ovo mora biti u potpunosti shvaćeno. Nekad je to rezultat otuđenja jednog roditelja, nekad je rezultat frustriranosti roditeljskim konfliktom, nekad je rezultat adolescentove vladtite moralne procjene prilikom razvoda braka. Neki put ovo je rezultat dugotraje frustracije koja se razvila u odnosu s datim roditeljem. Kada je adolescent starije uzrasne dobi (15 do 17 godina) postojan u svom iznošenju obrasca kakvo bi roditeljstvo trebalo da bude njegov stav je potrebno ozbiljno uzeti u razmatranje.

Plan roditeljstva koji je potreban za djecu ove uzrasne dobi potrebno je fokusirati oko nekoliko značajnih stavki:

1.Plan dijeljenja vremena koji sadrži vrlo širog opseg mogućnosti. Mnogi adolescenti preferiraju jedan primarni dom, često i iz razloga da ne bi zbunjivali svoje vršnjake. Istovremeno, često će poželjeti da vikende provode sa drugim roditeljem. Neki će preferirati više balansiran modus provođenja vremena s roditeljima tj. 50/50%. Ovo u velikoj mjeri ovisi o tome kakav je njihov međusobni odnos bio prije nego što je na scenu stupila rastava braka roditelja. Često će koristiti odlazak kod jednog od roditelja kako bi se malo distancirali od drugog, i obratno. Gotovo po pravilu adolescent će imati što reći o tome kakav bi roditeljski plan želio, koje su njegove sugestije, zamjerke i sl.

2.Adolescent može zahtijevati drugačiji raspored ego što je to izinio njegov brat ili sestra. Ovo može ovisiti o mnogim činiocima, kao i vlastitim željama, naklonosima i preferencama adolescenta.

3.        Potrebno je uzeti izjavu o potrebi bilo kakvih usluga savjetovanja ili psihološke podrške, uključujući terapiju, savjetovanje u slučajevima zloupotrebe psihoaktivnih supstanci itd.

4.        Roditelje je potrebno usmjeriti ka tome da ne povjeravaju vlastite probleme svom tinejdžeru i podržati ih da zadrže zdrave međusobne granice.

5.        U slučajevima ozbiljnog konflikta može biti ugrožena adolescentova autonomija i odvajanje u odnosu na oba roditelja. Ne tako rijetko potrebno je sprovoditi adekvatan monitoring djeteta kao i kako bi se na vrijeme ustanovila eventualna odstupanja od normalnog razvoja.

 

Etička pitanja u evaluaciji roditeljske podobnosti

Određivanje skrbništva smatra se jednim od najdelikantijih, najtežih i najodgovornijih pitanja u radu forenzičkog psihologa. Područje je iznimni kompleksno i često propraćeno visokim stupnjem tenzija sa više strana. Tokom procjenjivanja vrlo često bar jedan od roditelja osjetit će se obeštećenim i vršit će pritisak na procjenjivača, neki put i na dijete.

Procjenivači mogu izbjeći etičke probleme vodeći računa o sljedećem:

  1. Prihvatanje uloge projenjivača od strane suda. Izbjegavanjem da se bude agnažiran od jedne strane prilikom rasprave od skrbništvu, već da se procjena naloži od strane suda, forenzički psiholog omogućava sebi da održi neophodnu profesionalnu distancu.
  2. Korištenje saglasnosti. Informiranje i korištenje saglasnosti prije no što se započne s procedurom evaluacije omogućava ispitivaču da objasni osnovne principe procjene, kao i da se roditeljima objasni uloga procjenjivača, te procedure samog procesa. Sugerira se da se potpiše i dokument o informiranosti i saglasnosti s procedurama procjene.

3.     Zadržati pravnu i kliničku nepristrasnost.  Pojedine sugestije vezane za ovo pitanje odnose se na sljedeće: potrebno je provesti približno isti broj intervjua s oba roditelja; psihološke testove također je potrebno administrirati obojici roditelja; poželjno je provesti isto vrijeme opservacija djeteta s svakim od roditelja ponaosob; uzeti u razmatranje potencijalne snage i slabosti oba roditelja ponaosob; u izvještaju se pobrinuti da zabrinutosti i želje jednog roditelja nisu naglašene ili potčinjene onima vezano za drugog roditelja.

4. Obezbijediti odgovarajuće informacije vezano za povjerljivost i orktivanje informacija.  Preporučuje se ovo učniti usmenim putem, kao i pismenom saglasnošću koju pregleda i potpisuje svaki od roditelja.

5. Izbjegavati dvostruke odnose. Značajno je da dodijeljeni procenjivač roditeljske podobnosti ne treba da učestvuje u medijaciji roditeljskog konflika, niti treba da obavlja terapeutske zadatke. Njegova uloga na sudu je jasna. On je ekspert na sudu u svrhu beneficije samog djeteta. Ukoliko se od eksperta po obavljanju evaluacije zatraži da zauzme drugačiju ulogu poput npr. koordiniranja roditelja i sl. ovo može biti odgovarajuće posebno u okolnostima nedostatnosti raspoloživih psihologa. U ovakvim okolnostima potrebno je adekvatno informirati oba roditelja i dobiti njihovu saglasnost za daljnji rad. O posebno dvije stavke potrebno je informirati participante ovakve progresije procesa. Prva je da psiholog neće moći svjedočiti kao procjenjivač na sudu u budućnosti. Isto tako potrebno je informirati stranke o tome da se u budućnosti psiholog ne može upustiti u ulogu evaluatora, u slučaju sticanja novih informacija npr. jednom kad dođe do promjene njegove uloge.

6. Sticanje specijaliziranog obrazovanja. Vješti procjenjivači roditeljske sposobnosti su temeljni, etični i pažljivi stručnjaci koji su vremenom stekli interdisciplinarno obrazovanje i iskustvo.

U svrhu procjenjivanja adekvatnosti skrbništva nad djetetom razvijeno je više različitih psiholških isntrumenata. Ovom prilikom ogranit ćemo se na predočavanje njih tri: Ackerman-Schoendorfove skale za procjenu roditeljske podobnosti (ASPECT), Bricklinove perceptivne skale (BPS) i Test perepcije odnosa (PORT).

Ackerman-Schoendorfove skale za procjenu roditeljske podobnosti (ASPECT)

ASPECT je klinički alat dizajniran da pomogne profesionalcima iz oblasti mentalnog zdravlja u činjenju preporuka vezano za roditeljsku podobnost. Instrument generira podatke iz nekoliko izvora: intervjuiranja, psihološkog testiranja i opserviranja ponašanja. Od testova roditeljima se administrira MMPI-2, Roršahov test, kao i inteligencije. Djetetu se administrira Roršahov test, test inteligencije i testovi postgnuća, kao i projektivni testovi dovršavanja priče. Roditelji popunjavanju i Upitnik o roditeljstvu sačinjen od 57 otvorenih pitanja koja se odnose na različite aspekte roditeljstva i skrbi nad djetetom.

Informacije iz pobrojanih izbora se kombinuju u Indeks roditeljske podobnosti (PCI) čiji cilj je da uputi na ukupan indeks roditeljske efikasnosti. Indeks roditeljske podobnosti sačinjava 56 ajtema sa odgovorima da/ne. Ajtemi su raspoređeni u tri subskale:

a) opservacionu  (procjena roditeljske samo-prezentacije);

b) socijalnu (prikladnst društvene sredine roditelja);

c) kognitivno-emocionalnu (kognitivni i emocionalni kapaciteti za brigu o djetetu).

Instrument sadrži i 12 “kritičnih ajtema” namijenjenih da se otkriju ozbiljniji deficiti no što to sumira Indeks roditeljske podobnosti.

Temporalna stabilnost ASPECT instrumenta je nepoznata. Nema izvještaja o test – retest analizama (Grisso, 2003). Postoje i druge poteškoće u pogledu detreminiranja psihometrijskih kvaliteta ovog testa, te u literaturi nailazimo na preporuke za njegovim daljnjim revidiranjem, usavršavanjem kao i sprovođenjem studja o njegovim psihometrijskim vrijednostima.

Bricklinove perceptivne skale (BPS)

Instrument je dizajniran s namjenom korištenja u kontekstu procjenjivanja roditeljske podobnosti. U biti se radi o projektivnoj mjeri roditeljske podobnosti, obezbjeđivanju podrške, konzistentnosti u budućnosti, kao i posjedovanju željenih osobina. Sastoji se iz 64 ajtema (po 32 za svakog roditelja) raspoređena u četiri skale. Odgovori se dobijaju tako što dijete iglom buši rupice kroz karte na kojima su linije koje označavaju dva ekstrema “veoma dobro” ka “ne tako dobro”. Roditelj izbora je onaj koji dobije više pozitivnih ocjena u kontekstu 32 odgovora. Ovim instrumentom se zaključci o roditeljskoj podobnosti dobijaju od strane djeteta tj. reprezentacija njegovih interakcija sa svakim od roditelja ponaosob. Autor instrumenta je preferirao da uzme u obzir djetetove nesvjesne preference smatrajući ih značajnijim od objektivnih mjera roditeljskog ponašanja.

Slično problematici defniranja psihometrijskih kvaliteta ASPECTA, i Bricklinovim perceptivnim skalama ne pripisuju se čvrsta psihometrijska svojstva.

Test perepcije odnosa (PORT)

Test je specifično dizajniran i to kako bi se koristio u svrhu ocjenjivanja podobnosti za roditeljstvo, posebno u pravcu detektiranja psihološke bliskosti s djetetom kao i tipovima interakcija koje se odvijaju na relaciji roditelj – dijete. Radi se o projektivnom testu zasnovanom na djetetovom crtežu ljudske figure. Djetetu se daje zdatak da nacrta 7 crteža koji se ocjenjuju na osnovu konfiguracije djeteta, roditelja, kao i ukupne porodice.

Ograničenja PORT testiranjem slična su onima kod ranije prezentiranog projektivnog testa, BPS-a.

 

Vaša, dr Sandić

Post porođajne krize i njihov psihološki i farmakološki tretman


postpartalna psihoza

Kao postporođajne krize daleko najčešće viđamo depresiju, fobije asocirane uz njegu dojenčeta i psihotične dekompenzacije (kratkotrajne ili višemjesečne). Nakon devetomjesečne trudnoće žena ulazi u naredno razdovje svog života. Kao životni zadatak prihvaća i ostvaruje ulogu majke, kao i činjenicu da je vrlo dubokim sponama vezana za svog supružnika, oca djeteta.

Upravo iz gore navedenog razloga, tih novih životnih ‘zadataka’, u psihoterapeutskom radu sa ženom u postporođajnoj krizi nastoji se ispitati da li je problematična uloga majčinstva, ili je porodilja/majka odojčeta nesvjesno duboko nezadovoljna svojim partnerom. Iz ovih razloga, te nove duboke dvostruke povezanosti, ona je prestrašena, obeshrabrena pred životom. Ovo je rezultiralo nesvjesnom psihološkom regresijom, te se ispoljila psihološka kriza. Na sesijama se obrađuje dati materijal i radi na korigiranju ‘iskrivljene’, nesvjesne predodžbe o majčinstvu, ili se radi na uspostavljanju kvalitetnog parterskog odnosa sa suprugom.

Naravno da je porođaj, koliko i svečan i poseban čin i stres u psihofizičkom smislu za osobe koje posjeduju predispoziciju za depresivnu, fobičnu ili psihotičnu dekompenzaciju, te se iste mogu iste doživjeti nevezano za gore navedene uzročnike. U tim okolnostima i tretman je drugačiji. Istovremeno, u anamnestičkim podacima dobit ćemo informacije da su se ovakve dekompenzacije zbivale i ranije, nevezano za majčinstvo. No, svakako je potrebno ispitati koje su to bile okolnosti jer se nerijetko ukaže da su nekvalitetne interpersonalne relacije, odnosno loš imago o samoj sebi, bile precipitirajući faktor za izbijanje psihopatološke simptomatologije ranije, te i u postporođajnom razdoblju.

 

Tretman postporođajnih dekompenzacija urgentan je i zahtjevan. Vrlo često nužno je ordinirati medikamentoznu terapiju (posebno kada se ustanovi psihotična klinička slika), kao i obezbijediti psihološku podršku jer sem ugroženosti svježe porodilje pati i novorođenče kako je majka centralna ličnost za optimalan razvoj djeteta počevši od njegovog dolaska na svijet.

 

Žak Lakan: Realno, Imaginarno i Simboličko

Žak Lakan: Realno, Imaginarno i Simboličko


Već odavno je poznato da je Sigmund Frojd u psihoanalizi ustanovio tri razvojne faze kroz koje prolazi svako dijete na svom putu ka sazrijevanju. Ti psihoseksualni stadiji podrazumijevaju oralni, analni i genitani period. Edipalno razdoblje, koje obuhvata dob od 3 do 5 godina, svojom specifičnom konstelacijom i adekvatnim razrješenjem nesvjesnih kastracionih strahova uvodi dijete u intrapsihičko ustrojstvo ka stvaranju odraslog čovjeka.

Lakan je stava da ovo sve treba formulirati drugačije. On akcentira tri koncepta: potrebu, zahtjev i želju koji korespondiraju razvojnim stadijima koje on označava kao Realno, Imaginarno i Simboličko. Realno i period potrebe traju do druge polovine prve godine života/početka druge.

U početku života, obojica psihoanalitičara se slažu, beba je neodvojiva od majke jer nije prisutna svijest o diferencijaciji Ja i ne-Ja. Tako su egzistencija i bihejvioralni obrasci ovakve  “beba-grudve” vođeni Potrebom. To prirodnim zakonima zadato stanje mora biti promijenjeno, ta fuzija rasčlanjena na Ja i ne-Ja da bi se formirano odraslo, odvojeno biće. Neminovno odvajanje od majke uzrokuje osjećaj, doživljaj Gubitka, koji pojedini autori uspoređuju  s mitom o Izgubljenom raju.

Tokom druge godine života dijetetovo psihofiziološko sazrijevanje omogućava mu da realnije sagleda svijet u sebi, i onaj oko sebe, te ono počinje jasnije (no i dalje prilično rudimentarno, nepotpuno)  percipirati sebe kao nešto izdvojeno od svoje okoline. Tada Potrebe ustupaju mjesto Zahtjevima, i to pretežno zahtjevu za ljubavlju drugog. Ovo je po Lakanu područje Imaginarnog koje je značajno obilježeno ‘stadijumom ogledala’.  U periodu od oko jedne godine starosti malo dijete će ugledati svoj odraz u ogledalu i pomisiti ‘To sam ja’. Majka će podržati tu misao. Na ovaj način, Lakan naglašava, dolazi do pogrešnoj prepoznavanja totaliteta sopstva koje stvara pogrešno viđenje cjeline, jednstva u iliziju o cjelovitosti. Stoga je za Lakana sopstvo, identitet nominalno određen s ‘Ja’ uvijek na nekom nivou Fantazije, poistovjećenja s vanjskom slikom a ne unutrašnji osjećaj posebnog, cjelovitog identiteta. Imaginarno je područje slika, predstava, svjesnih i nesvjesnih, prelingvističko, preedipalno, pretežno zasnovano na vizuelnoj percepciji i ‘ogledalnim slikama’. Upravo u ovom stadiju shvatamo Drugost kao koncept, što utiče na formiranje predstave sebstva.

Lakan je stava da se, za razliku od Frojdovih treza o razvojnim stadijima,  Simboličko i Imaginarno uvijek preklapaju i na izvjestan način koegzistiraju.U Simboličkom prediminirajući vid komunikacije jeste jezik koji, po Lakanu, uvijek kazuje o gubitku, odsustvu… te su nam riječi potrebne samo kada je ‘objekat’ kojem težimo odsutan. Korjen odsutnosti iznalazimo u nužnosti rupture simbiotskog jedinstva male bebe i njene majke, momentu kada se predstave ne-Ja i Ja počinju rađati u djetetovoj svijesti, istovremeno i u područjnu nesvjesnog i njegovih fantazija.

 

——–

Jednom davno, mislim da je to bio Martin Hajdeger, rečeno je na predavanju da je Lakanu potreban psihijatar 😉 Koliko je to tačno ostaje na nama da prosuđujemo, te prihvatimo ili odbacimo neke od njegovih teza o svijetu u nama i onom oko nas.

 

Nadam se da je tema bila zanimljiva i da nisam bila preopširna, kao i da ste saznali nešto novo o tome od čega je satkana naša duša.

Zašto očevi žele sina?

fathers-day-etiquette


Priznali to javno, ili se potajno nadali, očevi naječešće žele da im se rodi sin. Jednim dijelom ovo je svakako uslovljeno patrijarhalnom kulturom iz koje i jesmo i nismo iskoračili. No, postoje i psihološki uzroci.

U prethodnom tekstu napomenula sam kako ženina želja za trudnoćom velikim dijelom potiče iz njene želje da se osjeti produktivnom. Kod muškaraca ekvivalent se iznalazi u njegovoj težnji za potencijom, tj. moći da oplodi svoju ženu. U prethodnom tekstu opisala sam i neke značajne motive koje psihoanaliza iznalazi u osnovi želje da se ima dijete. Oni su prisutni i kod budućih majki i očeva, no s nekim razlikama. I kod očeva je svakako prisutna želja da se reproducira sopstvena slika. No, za razliku od žena, kod muškaraca je želja da se reproducira sopstveni spol izraženija. Ukazuje li ovo na općenito povišen narcizam kod muškarca ili ne – možemo ostaviti za neku od diskusija 😉 Želja za reprodukcijom sopstvene slike kod muškarca se očituje u njegovoj želji da mu se rodi sin. Naravno da postoje izuzeci, no globalna slika već vijekovima je ovakva. Kako dijete odrasta otac se veoma često bolje snalazi u komunikaciji sa sinom nego kćerkom. S njim lakše dijeli životne sadržaje, parti njegov uspjeh, savjetuje ga i provodi vrijeme družeći se. Očito mu je nekako lakše sina nego kćerku doživjeti kao produžetak tog pozitivnog dijela samoga sebe (o negativnom koji u dijetetu može formirati podlogu za docniji ravoj psihopatologije nemam namjeru razmišljati i pisati ovom prilikom). Otac kćerku češće prepušta majci vjerujući da će ona bolje obaviti odgojne funkcije, što ne umanjuje njegovu ljubav. No, njegova odsutnost se osjeća i ostavlja traga u intrapsihičkom životu i njegove supruge a i djeteta. Otac s ovakvim stavom griješi. Djetetu su potrebna oba roditelja i u svakom životnom razdoblju, čak i onda kad zasnuje vlastitu porodicu.

Zanimljivo psihoanalitičko stanovište je da je želja muškarca da ima dijete i pod uticajem njegovog starog Edipovog kompleksa. U ovom kontekstu imati dijete omogućava mu izjednačavanje s njegovim sopstvenim ocem. Istovremeno, odgajanje dijeteta pruža mu i šansu da bude bolji otac no što je njegov vlastiti bio prema njemu.

I tako već u situaciji kad razmatramo želju da se ima dijete dolazimo do ‘dva oblika ljubavi’, bezuslovne čije je oličenje majka, i one uvjetovane koju najčešće reprezentira otac. Hoću reći da majka voli svije dijete kako god da je, kakvi god da su mu uspjesi i neuspjesi, ambicije  itd. Otac, s druge strane, najčešće otvoreno ispoljava ljubav u situacijama kada je dijete istu ‘zaslužilo’. No, ovim sam možda preuranjeno zašla u razdoblje života djeteta i roditeljskih stavova kada je dijete već rođeno i doseglo nešto stariju uzrasnu dob. To je svakako tema za sebe te ću joj se posvetiti u nekom od narednih tekstova.

Želim vam ugodan dan u nadi da ću nekome i na ovaj način uspjeti pomoći da bolje razumije sebe i svoje bližnje. Prvi korak ka ostvarenju punoće življenja je znanje. Ono kasnije treba da nas dovede do mudrosti, ali tad smo već najčešće jako stari.  Znanje bez razumijevanja tek su parole. Tek kad shvatimo možemo sebe učiniti boljim ljudima i ovaj svijet učiniti boljim mjestom za življenje.

Lijep podrav!

Dr.Sandić

Želja da se ima dijete

Želja da se ima dijete

little-child-baby-11204752

Želja da se ima dijete univerzalna je. Motivi su, naravno, individualni, šaroliki i međusobno duboko isprepleteni. Ipak, u psihoanalizi se nijansiraju kako bi se bolje razumjela trudnoća, radosti i nemiri koji prate ovo tako posebno – drugo stanje ,) Obuhvatnije znanje omogućava nam adekvatnije razumijevanje. Time se otvaraju i mogućnosti da bolje razumijemo sami sebe, a i budućem roditelju pružimo psihološku podršku ukoliko to zahtijevaju životne okolnosti.

 

U nagrubljim crtama pokretači želje da djetetom u psihoanalizi se definiraju u sljedećem spektru:

  1. Poistovjećenje djevojčice s majčinskom ulogom koje ostaje utkano u strukturu njene ličnosti
  2. Želja da se bude cjelovit i svemoćan kao univerzalna ljudska želja
  3. Želja za stapanjem i jedinstvom koja je još jedna od univerzalnih ljudskih težnji
  4. Želja za ogledanjem u djetetu
  5. Težnja za ispunjenjem izgubljenih ideala i mogućnosti
  6. Želja za obnavljanjem starih značajnih međuljudskih odnosa
  7. Prilika za zamjenu i odvajanje od majčine ličnosti

 

POISTOVJEĆENJE DJEVOJČICE S MAJČINSKOM ULOGOM

Već kao mala djevojčica dijete ženskog spola poistovjećuje se s majkom, u početku imitirajući je. U nešto starijem uzrasnom dobu djevojčica se na psihološki zreliji način od imitacije poistovjećuje s majčinom ličnošću. Ona polako, no progresivno usvaja i na svjesnom i na nesvjesnom planu različite funkcije i uloge koje obilježavaju ličnost ovog roditelja. Tako još u veoma ranom uzrastu djevojčice internaliziraju predstavu o vlastitom budućem majčinstvu. Svi znamo da se, globalno govoreći, djevojčice radije igraju s lutkama a dječaci s autićima ,) Dakako da je moguće djevojčicino poricanje poistovjećenja s majčinskom ulogom. Ovo se posebno viđa u uzrastu od 5 ili 6 godina i u uslovima savremene kulture koja ispoljava trend ka jednakom tretmanu djece bez obzira na njihov spol. U razmatranje dubinskih psiholoških razloga za ove pojave nemam se namjeru upustiti ovom prilikom kako bi tema bila isuviše zahtjevna, i preobimna.  No, skrenut ću pažnju da će i u ovakvim okolnostima djevojčicine igre odgoja (nrp. Igre s lutkama) biti povremeno aktuelne posebno kada je ona sama ili u društvu svoje majke.

 

ŽELJA DA SE BUDE CJELOVIT I SVEMOĆAN

Ovo je tzv. narcistički motiv u svom normalnom obliku (postoje i različite kliničke manifestacije patološkog narcizma, što je esencijalno različito od narcizma impliciranog u ovoj temi). Svako od nas nastoji postići i održati idealiziranu predstavu o samima sebi, što na nesvjesnom planu implicira i izvjestan stepen osjećanja vlastite cjelovitosti i svemoći (ovo je neki put teško osvijestiti, ali ako se dublje upustimo u ‘gledanje’ u dubine svoga bića sigurna sam da će mnogi uvidjeti da je ovo istinito). Obrazlaganje narcističke fenomenologije zašlo bi duboko u psihoanalitičku teoriju te ću ovo izbjeći i podcrtati da trudnoća nudi priliku da se žena osjeti ispunjenom, cjelovitom, da svoje tijelo doživi kao potentno i produktivno (Igre asocirane uz ovakve doživljaje i fantazije srećemo već u igri male djece kada nesvjesne težnje ka svemoći i cjelovitosti zauzimaju centralno mjesto u procesima normalnog psihičkog razvoja: i djevojčice i dječaci stavljaju jastuk ispod odjeće u predjelu stomaka, ili isturaju stomak itd.).

 

ŽELJA ZA STAPANJEM I JEDINSTVOM SA DRUGIM

Psihoanaliza je nedvojbeno ustanovila da su značajna obilježja psihičkog funkcionisanja čovjeka želja za autonomijom, uz koju paralelno postoji želja za stapanjem sa ‘savršenim stanjem kada smo bili jedno s majkom’ (rudimentarna, nesvjesna sjećanja na veoma rano životno razdoblje prije no što se kao vrsta počnemo koristiti jezikom). Težnja za jedinstvom, u normalnom (nenaglašenom) obliku izuzetno je značajna u ljubavi. Tako je i trudnoća prilika za evociranje tih fantazija o jedinstvu. Nakon porođaja majčini svjesni i nesvjesni stavovi u emocionalno duboko prožetom odnosu ona-dijete ovisit će velikim dijelom i o njenom odnosu s njenom majkom, kako će se tragovi ove relacije neumitno uplitati i u ovaj novi ljudski odnos.

 

ŽELJA ZA OGLEDANJEM U DJETETU

Priznali mi to ili ne svako od nas teži da voli sliku samoga sebe reproduciranu u ljudima oko nas. Različitosti se privlače, ali sličnosti još više. Tako se dijete doživljava kao produžetak vlastitog postojanja, kao i porodične tradicije, sistema vrijednosti i ideala.

 

ISPUNJENJE IZGUBLJENIH IDEALA I MOGUĆNOSTI

Realnost življenja neminovno nameće organičenja, razočarenja, i radosti. Dijete se posebno tokom trudnoće i nakon porođaja doživljava kao vlastita ekstenzija putem koje roditelj teži ostvarenju vlastitih želja i ambicija (u uslovima neopovoljnog psihičkog ustrojstva roditelja – kao negativan dio njih samih). Ovu potpunu ovisnost novorođenčeta kada se majka ponaša kao ‘drugo ja’ djeteta nužno je obezbijediti u novorođenačkom i ranom dojenačkom razdoblju. No, moramo biti oprezni i u jednom momentu prepoznati i ‘žrtvovati’ vlastita nastojanja da dijete tretiramo isključivo kao produžetak samoga sebe. U vremenu kada dijete već plačom, smiješkom itd. može i pokušava signalizirati neku od vlastitih potreba iznimno je značajno da majka poštuje i adekvatno (empatijski i umjereno) podržava ovaj djetetov kreativni akt. U suprotnom, majka koja ‘isuviše dobro zna šta je dobro za njeno dijete’ (o ovome je jako lijepo pisao pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott) zatomit će ovu njegovu kreaciju. Ovako se stvara osnova za izgradnju nesamostalne i neautentiče ličnosti, kako djetetova rana iskustva složenim procesima psihičkog razvoja bivaju utkana u strukturu ličnosti i postoje kao nesvjesni tragovi sjećanja (što ne podrazumijeva i njihovu neaktivnost u ukupnom funkcionisanju individue) u nama i kada smo odrasle osobe.

 

ŽELJA DA SE OBNOVE STARI ZNAČAJNI MEĐULJUDSKI ODNOSI

Želja da se ima dijete uključuje i želju da se obnove stari odnosi. Iz ovog razloga pridodate su mu osobine važnih ljudi iz prošlosti roditelja. Ljudska fantazija tako djetetu pridružuje ‘magijske moći’ (upravo one o kojima smo fantazirtali i maštali i mi kad smo bili djeca) – da se negira prolaznost vremena, bol zbog smrtnosti, bol zbog odvajanja od bliskih ljudi u prošlosti. Tako pojedini autori (npr. Brazelton i Kramer) dijete koje dolazi na svijet opisuju i kako izlječitelja koji nudi obećanje o ponovnom stvaranju ‘uspavanih’ odnosa koji su u prošlosti obezbjeđivali udovoljenje različitih potreba.

 

PRILIKA I ZA ZAMJENU I ZA ODVAJANJE OD MAJKE

Veoma snažan psihički proces tokom trudnoće je pojavljivanje izvjesnih vidova odnosa prema svojoj majci. Ukoliko je ovaj odnos bio nezadovoljavajući, moguće je transferiranje nesvjesne problematike na odnos s djetetom koje je na putu rođenja. Ovo može stvoriti psihološki negativno ozračje za  djetetov optimalan rast i razvoj.