ljubav

Ah, ta nepodnošljiva lakoća seksa – – “Neću vezu!”

Ljubav je začeće i rođenje u lijepom… Ljubav ne pronalazi svoj smisao u želji za gotovim, kompletnim i završenim stvarima – već u nagonu da učestvuje u postajanju ovakvih stvari. Ljubav je srodna transcendenciji; ona je samo drugi naziv za kreativni poriv i kao takva prepuna je rizika, pošto se za svako stvaranje nikada zasigurno ne može znati gdje će završiti… Voljeti znači otvarati se toj sudbini, tom najuzvišenijem od svih ljudskih stanja… Otvaranje toj sudbini znači, u krajnjem bilansu, prijem slobode u biće: one slobode koja je otjelotvorena u Drugom…

Zigmunt Bauman _Fluidna ljubav: O krhkosti ljudskih veza, 2003.

U posljednjih nekoliko mjeseci nekako se zbiva da mi se za konsultacije učestalije no inače obraćaju slobodne mlade žene sa istim “problemom”. Žale se da upoznaju slobodne muškarce gdje se registrira obostrana privlačnost kao i, barem, dovoljno preklapanje životnih interesa ali da oni ne žele vezu. Ovo im kažu eksplicitno. Iz ovog razloga te žene se pitaju se šta to nije uredu sa njima samima, gube samopouzdanje misleći da iz nekog njima nepoznatog razloga one nisu “dovoljno dobre” (da nešto sa njima nije u redu) za ostvarenje obuhvatnije, na više razina prožete interpersonalne relacije sa tim ljudima. Sa druge strane, ispostavlja se da nije “nikakav problem” za te muškarce se upuste sa tim ženama u sporadične seksualne odnose, sasvim neobavezujuće, potpuno tek na fizičkoj razini.  Čari i usud konzumerizma….

Istovremeno, u povjerljivim razgovorima već izvjesno vrijeme od mladih slobodnih muškaraca (kasnih 20ih, i onih u 30im godinama) doznajem da djevojke kalkuliraju kakav autobomil voze, koliko skupo se oblače, koliko novca zarađuju. Ukoliko im je finansijsko stanje nezadovoljavajuće ne tako rijetko neće niti dati prostora za komunikaciju, upoznavanje i eventualno ostvarenje interpersonalne relacije. “Kupi me – prodaj me; kupi me – prodaj me” (Milan Mladenović, 1986_  Novac u rukama).

 

Ovo što sam u kratkim crtama iznijela iznad ukazuje se kao nezaustavljivi talas postmodernog neoliberalnog, bolesnog,  i u nutrini gnusnog konzumerizma u kojem je impuls za potrošnjom (robe no i ljudi koji se percipiraju i doživljavaju na isti način) zadobio gotovo autonoma obilježja te gospodari čovjekom, umjesto da čovjek gospodari njime.

 

Od seksa se sada očekuje da bude samoodrživ i samodovoljan, “da stoji na sopstvenim nogama”, da se o njemu sudi samo po osnovu zadovoljstva koje sam može donijeti (iako je, po pravilu, ono daleko manje od očekivanja koje raspaljuju mediji). Nije ni čudo što su enormno porasli njegovi kapaciteti da izrodi frustraciju i da pojača taj isti osjećaj otuđenja koji je trebalo da izliječi.

Z. Bauman, 2003.

Slijedi e-book koji čitaocu, ukoliko se ikad zapitao o ovome navedenom iznad, iako možda neupućenom u sociologiju i psihologiju može puno šta razjasniti, a možda i pomoći da se s manje konfuzije, bola i pogrešnih pitanja kreće u “globalnom supermarketu”.

Neko, možda, kao slobodno biće svjesno i voljno odbije da učestvuje u izopačenosti i iznađe modus vivendi mimo praznine i vulgarnosti u kojima se guši Homo sapiens, Homo sexualis, XXI vijeka.

 

Zygmunt Bauman Fluidna Ljubav by Aneta Sandic on Scribd

Prema Frojdu čovjek voli…

Prema ‘narcističkom tipu’ tj:

  • ono što je on sam (odnosno sebe samog)
  • ono što je on sam bio
  • ono što bi želio da bude
  • osobu koja je predstavljala dio njegovog sopstva

 

Prema ‘anaklitičkom tipu’, odnosno tipu naslanjanja:

  • ženu koja hrani i njeguje
  • muškarca koji štiti

 

Već u odnosu na ovo jednostavno nijansiranje u mogućnosti smo se osvrnuti, promisliti koga, kako i zašto volimo.  A možemo se i zapitati šta je to što poimamo kada mislimo ‘ljubav’…