Main_Main_domestic-violence32075_246535046_2978Ova pojava, fenomen, definira se fizičkim ili seksualnim napadima na bračnog druga, partnera ili brata, odnosno sestru, od strane člana porodice. Ovakvo nasilničko ponašanje ne tako rijeko propraćeno je i različitim oblicima zlostavljanja djeteta, posebno fizičkim zlostavljanjem. Nasilništvo supruga nad suprugom, usljed veće fizičke snage muškarca, može dovesti do ozbiljnih fizičkih povreda žrtve. Prijavljuju se i slučajevi nasilničkog ponašanja supruga nad supruzima uz istovremeno notiranje da izvjestan broj ovakvih napada rezultia iz samoodbrane.  Špekulira se da se u pogledu učestalosti nasilja u kući vrlo izvjesno najčešćim oblikom nasilničkog ponašanja događa nasilje među braćom ili sestrama, no precizni epidemiološki podavi o ovakvom obliku nasilja u porodici prilično su nedostatni kako  se ovaj tip nasilničkog ponašanja po pravilu najređe prijavljuje policiji, službama socijalne zaštite i drugim organima koji registriraju i učestvuju u nastojanjima da se realizira medijacija ovakvih konflikata. U literaturi nalazimo i na podatak da oko 25% muškaraca koji tuku supruge ispoljavaju i fizičko nasilništvo nad svojom djecom.

 

A. Faktori koji su u direktnoj sprezi s ispoljavanjem nasilja u porodici

Istraživanja ovog fenomena obilatog agresivitetom ukazala su da se nailje u porodičnom miljeu sreće u svim društvima i različitostima socio-kulturnog i religijskog konteksta. Nastojanja detektiranja i preciziranja faktora rizika omogućavaju kreiranje adekvatnijih preventivnih programa kojima se dejstvuje u domenima privatne, sekundarne i tercijarne prevencije. Ovom prilikom sintetizirat ćemo krucijalne faktore rizika kako ih iznose Fulero i Wrightsman (2005), te ekspert iz oblasti lostavljanja djeteta i nasilja u porodici, Richard Gelles (1980):

  1. Intergeneracijski fenomen nasilničkog ponašanja kojim se ukazuje na stanovitu vjerovatnoću da će osoba koja je u djetinjstvu pretrpjela zlostavljanje u primarnog porodici pokazivati veću tendencu ispoljvanja nasilja u svojoj sekundarnoj porodici, za raaliku od subjekata koji  nisu trpjeli zlostavljanje u dječijem uzrastu. Čini se da svjedočenje nasilju u dječijoj uzrasnoj dobi ima snažniji uticaj na docnije ispoljavanje nasilja u porodici nego kad je dijete meta nasilničkog ponašanja od strane roditelja. Dječaci koji proživljavaju oboje pokazuju veću tendencu da u odrasloj dobi u svom sekundarnom domu ispoljavaju fizičku brutalnost nad ukućanima. Svakako je značano navaesti  da svko djete,   žrtve nasilništva u porodici, nužno ne postaje  nasilnik u adultnom uzrastu, u svojoj sekundarnoj porodici.
  2. Nasilje nad ženama se zbiva u području svih socio – ekonomskih stratuma. Ipak, ustanovljeno je da je ono učestalije kod muškaraca nižeg obrazovnog nivoa. Na dalje, demografske razlike među supružnicima mogu uticati u pravcu povećanja rizika od nasilništva (npr. brakovi u kojima supruga ima veći obrazovni status, različitost religijskih uvjerenja itd.)
  3. Upotreba alkohola, očekivano, značajan je faktor rizika za ispoljavanje nasilništva u porodici. Tu je svakako i upotreba Kokaina, kao i Metafetamina (engl. speed).
  4. Siromaštvo se pokazuje učestalijim u porodicama u kojima se registrira nasilničko ponašanje nego u dobrostojećim porodicama. Istovremeno, ovaj faktor nije nužna odrednica za ispoljavanje nasilja u porodici.
  5. Socijalna izolacija se po Gellesu ukazuje trećim značajnim faktorom koji korelira sa porodičnim nasiljem i različitim oblicima zanemarivanja djeteta. To su porodice sa oskudnim kontaktima sa rodbinom i vrlo limitiranom i rijetkom komunkacijom sa porodičim prijateljima, kao i nedostatnim angažmanom u različite oblike društvenog angažmana.
  6. Socijalni stres može se pojaviti u kombinaciji s nekim od prethodno navedenih faktora, ili izlovan može voditi pojavi nasilničkog ponašanja u porodici. U ovakve stresore ubrajaju se gubitak posla, bračni konflikti, nizak nivo obrazovanja jednog ili oba bračna druga, općenito loši socio – ekonomski uslovi življenja, te različite druge okolnost kojie djeluju u pravcu povišenja nivoa stresa koji značajno negativno interferira u području prosječnog, adekvatnog, norrmalnog funkcioniranja unutar porodice porodice.

 

 

B.Ozbiljnost fizičkog povrjeđivanja i faktori rizika od letalnog ishoda

U klasičnoj forenzićkoj znanosti težina tjelesnih povreda gradira se u smislu, lakih, srednjih i teških tjelesnih povreda. Ove posljednje mogu rezultirati i smrtnim ishodom, što se zna dogoditi u slučajevima ponavljanog nasilja u porodici. Lakše tjelesne povrede odnose se npr. na modrice, ogrebotine i sl. povrede koje ne ostavljaju trajne posljedice niti imaju negativnu interferencu na žrtvin socijalni, radni i druge kapacitete. Njih je ujedno i najteže koristiti kao dokazni materijal u slučaju podizanja optužnice. Srednje teške tjelesne povrede već su ozbiljnije prirode, lakše ih je dokazati medicinskim pregledom. Istovremeno one su i jasnija indicija fizičkog nasilja, te ih je u slučaju pokretanja sudskih sporova znatno lakše dokazati adekvatnom medicinskom dokumentacijom. Teške fizičke povrede takve su da ozbiljno ugrožavaju žrtvino zdravlje, kao i adekvatno opće funkcioniranje (npr. teška povreda prsta violiniste ili pijaniste značajno će se negativno interferirarti na realizaciju njegvog, odnosno njenog, budućeg profesionalnog angažmana u muzici). Najteže iz ove kategorije su tjelesne povrede sa mogućim smrtnim ishodom (npr. frakture lobanje, epiduralni hematom, rupture unutarnjih organa i sl.).

Istraživanja nasilja ukući dala su neke indicije koje se smatraju značajnim prognostičkim faktorom nasilja u kući koje može rezultirati smću žrtve. Od psihičkih poremećaja značajno je izdvojiti  subjekte koji pate od sumanutosti po tipu patološke ljubomore. Usljed svojih sumanutih ideja skloni su upornom, opsesivnom uhođenju bračnog druga, neosnovanim, kao i nekontroliranim izlivima bijesa budući da i u onome što nema nikakvu potporu u realitetu, na osnovu svoje sumanutosti (ozbiljnog poremećaja mišljenja koje karakterizira pojedina psihotična stanja) patološki ljubormoran subjekt dolzi da ubjednjenja da je varan, te je i te kako slokn fizičkom povjeđivanju koje katkad poprima i brutalna obilježja, te je moguć i letalan ishod. Najznačajniji faktor predviđanja nasilja u porodici svakako podrazumijeva već registrirano nasilničko ponašanje u porodičnom miljeu, posebno ako je pri tome korišteno oružje. Iz ove grupe nazvane prethodna istorija pojedini autori (Campbell i sar., 2003; Websdale, 1999; Wolfgang,, 1958; prema Jackson, 2007) izdavaju osobito pokušaje gušenja i prisilne seksualne odnose. Koristeći se podacima dobijenim različitim skalama procjene rizika od opasnosti Campbell i sar. (2003; prema Jackson, 2007) došli su do zaključka da su žene koje su ubijene u aktu porodičnog nasilja bivale su primoravane na seksualne odnose 7.6 puta više, kao i preživjele pokušaje davljenja 9.9 učestalije u usporedbi s kontrolnom grupim zlostavljanih žena. Uhođenje supruge propraćeno prijetnjama također se dovodi u spregu s većom incidencom nanošenja iznimno teških tjelesnoh povreda sa mogućnim smrtnim ishodom u okolnostima porodičnog nasilja. Istaživanja su pokazala i da su supruge koje se odvoje iz zajedničkog života sa nasilnim suprugom pod većim rizikom od letalnog nasilja, posebno ukoliko je zlostavljač pokazivao naglašene tendence za kontrolom nad njima (Campbell i sar., 2003; prema Jackson, 2007). Značajna korelacija porodičnog nasilja i letalnog ishoda pokazala se i u slučajevima kada zlostavljač žrtvi prijeti smrću (Browne 1987; Campbell 2003; prema Jackson 2007). U odnosu na problem zloupotrebe psihoaktivnih supstanci istraživanja Campbella i saradnika (2003, prema Jackson, 2007) pokazala su da je redovito opijanje bračnog druga u tješnjem odnosu sa letalnim ishodom nasilja u porodici no što je zloupotreba drugih psihoaktivnih supstanci.

C.  Sindrom zlostavljane žene

maxresdefault

Žene koje trpe zlostavljanje u porodici mogu zadobiti psihopatološke posljedice terminološki uokvirene sindromom zlostavljane žene. Dokazivanje ovakve psihloške lezije može se ukazati potrebnim u okolnostima podizanja optužnice za nasilništvo u porodici kako bi se potkrijepili fizički dokazi maltretiranja. Sindrom podrazumijeva tri kriterija koji istovremeno obilježavaju post-trumatski stresni poremećaj uz dodatna tri znaka identificirana na osnovu mnogobrojnih studija psiholoških posljedica fizičkog zlostavljanja od strane bračnog partnera.  Simptomi koji se odnose na klasične simpome post – traumatskog stresnog poremećaja su:

  • ponovno proživljavanje traume na javi u obliku nevoljnih sjećanja ili u snovima;
  • izbjegavanje situacija koje podsjećaju na traumu ili koje je mogu proizvesti,
  • tupost u općem reagiranju u odnosu na okolinu i/ili hiperiritabilnost.

Dodatna tri znaka koji upotpunjuju kliničku sliku sindroma zlostavljane žene su:

  • kidanje interpersonalnih relacija usljed nametnute izolacije i kontrole koju je provodio zlostavljač;
  • problematičnu predstavu vlastitog tijela kao i šarolike somatske tegobe;
  • poteškoće u ostvarivanju normalnog seksualnog odnosa.

 

Posljedice nasilničkog ponašanja s obzirom na dijete (skiricane u vrlo kratkom obliku)

Čak i kada djeca nisu direktne žrtve fizičkog nasilničkog ponašanja u porodici, ovakav porodični ambijent neminovno će uticati negativno na djetetovo normano psihološko funkcionranje, koo i  sazrijevanje. Nasilničko ponašanje u domu dijete doživljava najčešće na taj način da želi da odbrani žrtvu, ali to nije u stanju učiniti u odnosu na vlastitu fizičku sićušnost i nedostatak snage u odnosu na odraslu osobu koja sprovodi fizičke nasilničke akte. Ovo kod djeteta sem osjećaja straha provocira i osjećanja vlastite nemoći i bespomoćnosti koji se u značajnoj mjeri negativno interferiraju sa psihološkim razvojem i stvaranjem cjelovite i zrele predstave o vlastitoj ličnosti i vrijednostima, kao i kapacitetima. Na nesvjesnom planu dijete je i ljuto na žrtvu što, s obzirom na to da je odrasla osoba, ne uspijeva naći rješenje za vlastitu patnju tj. da otkloni nasilničko ponašanje kojem ne uspojeva da stane u kraj.

Djeca u školskoj uzrasnoj dobi podložna su subjektivnom tumačenju nasilništva u porodici kao plodom parcijalne vlastite krivice. Ova zbivanja nastoje tajiti od drugih, uz istovremenu preplavljenost osjećanjima straha, stida i žalovanja nad žrtvom. Ponavljano nasilje u porodici može pokazati značajne negativne interference sa djetetovim akademskim postigućima u školi. Ukoliko ono pribjegne mehanizmu ego odbrane definiranom kao identifikacija sa agresorom moguće je i delinkventno ponašanje, kao i početak zloupotrebe različitih psihoaktivnih supstanci.

Porodično nasilje teško podnosi i dijete adolescentne uzrasne dobi. Adlescent će na ovakva zbivanja reagirati izlivima bijesa, stidom, kao i otvorenim osjećanjima da je izdan. Bunt protiv autoriteta koji je normalna propratna poava ove uzrasne dobi može rezultirati značajnim akademskim neuspjehom, velikim brojem neopravdanih izostanaka sa nastave kao i interesom za delinkventno ponašanje, zloupotrebu psihoaktivnih supstanci, promiskuitet i druge oblike antisocijalnih radnji.

Interveniranje

Interveniranje u okolnostima porodičnog nasilja uglavnom obuhvata mjere primarne, sekundarne i tercijarne prevecije. U domenu primarne prevencije ne postoje razvijene posebne službe koje bi se bavile ovom problematikom, već du podobne različite aktivnosti iz svih segmenata društvenih zajednica. U prvom redu ovo se odnosi na edukaciju stanovništva o ovom problemu kao i potrebi da se, ukoliko se isto doživljava u okviru vlastitog doma ili primijeti, odnosno posumnja u obitelji drugog, može i treba posavjetovati sa nadležnim službama mentalnog zdravlja kao i razmotriti konsultacije sa adekvatno educiranim i kvalificiranim kadrom o zakonskim putevim rješavanja date problematike.

Sekundarnom prevencijom nastoji se obuhvatiti populacija koja je već bila žrtva porodičnog nasilja. U ovom kontekstu razvijajurefusetobevict se različiti programi od npr. sigurnih kuća gdje se mogu skloniti žene koje doživljavaju ponavljano nasilništvo od strane supruga, klubova samopomoći, te različitih psihoterapijskih individualnih i grupnih intervencija kako za žrtve, tako i za počinitelje nasilnog akta. Za razliku od žrtvi koje su češće sklone samoinicijativno potražiti stručnu psihološku pomoć, počinioci nasilnog akta daleko češće na psihološki tretman budu upućeni od strane suda.

Tercijarna prevencija uglavnom se bavi  privremenim uklanjanjem nasilnika iz porodičnog miljea. Ovisno o ozbiljnosti nanesenih povreda i stupnju traumatizacije ovo može biti na kraći vremenski period, npr jedan dan, ili na nekoliko dana. Mjerama tercijarne prevencije vrši se i sklanjanje žrtvi iz miljea u kome se zbivalo, odnosno zbiva zlostavljanje. Ovo su daleko najčešće žene. Neki put žrtva se sklanja u bolnicu. U svim razvijenijim društvenim zajdnicama postoje i npr. sigurne kuće za privremeno odvajanje žrtve od nasilnika.

Ubistvo u samoodbrani

Uloga forenzičkog psihologa sem u programima primarne, sekundarne i tercijarne prevencije porodičnog nasilja može se pokazati iznimno značajnom kada se u ovakvim porodicama dogodi da žrtva izvrši ubistvo nasilnika. U ovom okolnostima počinioc homicida nerijetko se poziva na činjenicu da je ubistvo počinjeno iz nužde, u samoodbrani. Moguće je i da će se odbrana pokušati utemeljiti na neuračunljivosti.

U slučaju suđenja za ubistvo bračnog druga svjedočenje eksperta iz oblasti mentalnog zdravlja, psihijatra ili psihologa, od esencijalnog je značaja. Kao i većini sudskih sporova koji mogu involvirati forenzičko psihološko vještačenje, i u suđenjima za ubistvo bračnog partnera i odbrana i tužitelj mogu pozvati forenzičkog vještaka sa svoje strane zastupajući različite, opnentne interese.  Forenzički psiholog koji će svjedočiti u odbranu počinioca homicida mora biti visoko kvalificiran i obučen da adekvatno testira i dokaže postojanje sindroma zlostavljane žene. Dokazni materijal nužno je predočiti u skladu sa naučno validnim postulatima.

 

Procjena rizika od porodičnog nasilja

Procjena rizika od ponovnog ispoljavanja nasilja u porodici uglavnom se dobija iz izvještaja žrtve. U odnosu na to da se radi o kompleksnom fenomenu sa mogućim dalekosežnim negativnim posljedicama sugeira se da procjena rizika obuhvati i ostale moguće izvore informacija poput. nasilnika osobno, druge članove porodice, susjede, kolege na radnom mjestu kako žrtve tako i nasilnika, kao i informacije koje se mogu dobiti iz centara socijalne zaštite, prethodnih policijskih zabilješki i izvještaja i sl.

U forenzičkoj psihologiji razvijeno je više instrumenata namijenjenih predikciji porodičnog nasilja. Iz razloga potvrđenja njegove  empirijske validnosti, kao i rezultata koji pokazuju na visok stupanj vrijednosti u procjeni porodičnog nasilja, pristupit će se ilustriranju Vodiča za procjenu rizika supružničkog napada.

Vodič za procjenu rizika supružničkog napada (SARA)

Instrument je dizajniran u vidu strukturiranog seta smjernica sa svrhom procjenjivanja rizika od ponavljanog nasilja u porodici. Kodiranje se vrši na osnovu podataka dobijenih intervjuiranjem i podacima o slučaju. On identificira 20 faktora rizika od kojih se svako kodira brojčanom vrijednošću od 0 do 2. Faktorima SARA instrumenta obuhvata se široko područje egzistencije popt npr. napada na druge članove porodice ili poznanike, kršenje uslovnog puštanja na slobodu, poteškoće vezano za zaposlenje, svjedočenje nasilju ili bivanjem žrtve istog u primarnoj porodici, suicidalne ili homicidne ideacije ili namjera, simptomi psihoze ili manije, diganosticirani poremećaj ličnosti, fizički ili seksualni napad itd.

U instrument su inkorporirani i tzv. kritični ajtemi koji se kodiraju u vidu njihovog prisustva ili odsustva. Rezultati ispitivanja u konačnosti se ocjenjuju procjenom rizika u smislu niskog, umjerenog ili visokog rizika.